* Tekst koji čitate nije žalopojka: on je oda jednoj lijepoj tranziciji od životne važnosti.

Kad sam prije više od 5 godina počela pisati blog o kozmetičkim temama, nisam niti sanjala da će moje bilješke itko čitati. Postoji određena ljepota u tome da se osjećaš malo i nebitno: svoj si. Pred kime da glumataš neku orgazmičnu dekadenciju i ekstazu vlastitog bivanja? Nitko te ne čita i to je OK.

Taj svojevrsni cinizam nastavio se i kada su se brojke na mojem blogu počele proporcionalno povećavati. Brojke koje me nikada nisu impresionirale. Znam da su brojke bitna stavka u biznisu, ali kako uglavnom ne koreliraju s kvalitetom nego sa senzacionalizmom, od prvog dana sam znala da nikada nigdje neću biti odabrana za blog koji je prvi po ičemu. Iako je, po mojem (možda neskromnom i subjektivnom) mišljenju, prvi po nekoliko stvari. Neću ih navoditi jer mislim da je prethodna rečenica dovoljno prepotentna sama po sebi. 😀

Jasno vam je: svoj blog obožavam i za mene je on uistinu najbolji na svijetu po puno parametara (što ne znači da mislim da je savršen). 🙂 Ako ništa, predstavlja ono najbolje od mene, i to je dovoljno za jedan mali život. Uistinu, da biste voljeli svoj blog, morate prvo voljeti sebe. Svako apatično pisanje je lako iščitati jednako kao što se očaj dade namirisati. Na ovaj blog sam ponosna, jer on nije samo ja i moje misli. U biti… ovaj odnos pisca i bloga teško je razumjeti ako i sami ne pišete, i ako vas netko ne čita. Ja sam na nekoj vrlo plitkoj razini svjesna da vas ima više od 5000, ali mi je teško zamisliti toliko ljudi u jednoj prostoriji. Vi meni niste 3284. čitatelj nego Ana ili Ivana koja ima problema s rozaceom ili aknama – nebitno. I ja sam mali dio svake od vas. Kad mi se javite i kažete da vas nešto muči, ja vam svakoj ponaosob odgovaram kao prijateljici – iako se ne poznajemo. SVAKI DAN POSLJEDNJIH 5 GODINA. Nikad mi nije teško jer ja stvarno volim pomagati. Kad vam odgovorim, zaklopim laptop i vaše javljanje pospremim negdje u eksternu memoriju vlastitog uma. Ne pričam o vama nikome. Ne brojim poruke koje smo razmijenili; misao da sam vam (možda) pomogla meni je dovoljna.

Ja drugačije ne znam. Uzet pare za neki žnj proizvod i napisat o njemu neki žnj tekst isto ne znam. Ustvari, znam, ali kako da se onda pogledam sutra u ogledalo – to ne znam. U tom neznanju što ću i kako ću dalje, nakon valjda 588. inboxa koji je išao u stilu “tebi fakat vjerujem”, u mojoj glavi rodila se ideja Skintegre. Danas ću vam malo pričati o Skintegri, ali ne na način da vam predstavljam proizvode (još!) nego o izazovima pokretanja posla. 🙂

Prije sada već više od godinu dana, promijenila sam neke poslove jer sam u sebi počela osjećati neki nemir, želju za nečim što mi se nikako nije moglo otkotrljati s jezika. 2016. je bila godina traženja za mene. Počelo me privlačiti poduzetništvo, odnosno primijetila sam da na našem tržištu postoji potreba za funkcionalnim skincareom – ne samo klasične mazalice nego proizvodi koji nešto stvarno rade na koži. Ustvari, moj zaručnik Vjeko se prvi otisnuo u poduzetništvo prije par godina i meni je to ful imponiralo. U poslovnom smislu, Vjeko je moj idol i osoba kojoj se apsolutno divim jer ima nepogrešivu radnu etiku, potpuni je perfekcionist u radu i čovjek s vizijom. Kad imaš takvu osobu uz sebe, jednostavno želiš biti dio te struje, želiš zaslužiti poštovanje i biti najbolja verzija sebe. Bez Vjeke sve što radim ne bi bilo moguće; on je moja emotivna i financijska podrška cijelo ovo vrijeme. Kad je on prvi put prije nekoliko godina koračao u smjeru pokretanja vlastite firme, ja sam bila njegovo emotivno zaleđe. Nijedna osoba iz naše neposredne okoline nije bila “on board” s idejom da se Vjeko otisne u tom smjeru. Pitala sam ga: želiš li probati? Rekao je “da” i meni je to bilo dovoljno. Na isti taj način, on meni cijele prošle godine daje krila za sve što radim, unatoč manjku razumijevanja okoline.

Neko vrijeme sam se borila s nekim svojim egzistencijalnim pitanjima, nesigurnostima i dvojbama. Nekada početkom prošle godine mi se iskristaliziralo što bih htjela raditi, ali nikada nisam mislila da to uistinu i mogu raditi. Imala sam čudan privatni period autorefleksije, promišljanja kratkoće i uzaludnosti života, iracionalnih strahova da ću potrošiti život radeći posao koji u biti ne volim, samosažaljavanja jer je ono što volim “tako daleko i nedostižno”, kukanja jer nikad ni za što nemamo para, pa još malo strahova da će sve to neslavno završiti, da ću propasti i javno se osramotiti itd.

Ono što nisam anticipirala (a dogodilo se): jako puno nerazumijevanja i jako puno podcjenjivanja – ne nužno zlonamjernih. Naime, mentalitet ljudi u Hrvatskoj je takav da, jednom kad objavite da krećete u poduzetništvo, uglavnom dobivate totalno negativni feedback. Nikome nije jasno da poduzetništvo ne počinje s ogromnim količinama novca, bogatim roditeljima i sumnjivim financijerima, nego dobrom idejom, velikim mudima i činom PODUZIMANJA nečega po tom pitanju. I u tom smislu, poduzetništvo nije za svakoga.

Prvo, ljudima nije jasan koncept da ste “sami svoj šef”. Ljudi vole rutine. Vole mentalitet krda. Istovremeno vole i mrze ideju da ih netko “nadgleda”. Da se negdje moraju pojaviti u 8 i sjediti do 4. U pokretanju vlastitog posla, (ne)uspjeh vašeg poduzimanja uvelike ovisi o tome imate li motivaciju SVAKI DAN raditi koliko je potrebno bez tog faktora nadgledanja, lunch-break-trač-partije s kolegama u 13:00, ponekad čak i potpuno otuđeni, usamljeni i neinspirirani.

Ključan moment u pokretanju bilo kojeg posla je ovladavanje samim sobom. Osjećaje nesigurnosti, apatije, dosade, straha i bezvoljnosti svako jutro morate pospremiti duboko u neku svoju mentalnu ladicu i držati pod ključem, a istovremeno morate biti iskreni prema sebi: je li ovo stvarno za mene? Stvaranje brenda je proces, a svaki proces je sinusoida koja se sastoji od emotivnih uspona i padova. PUT DO USPJEHA NIKADA NIJE LINEARAN.

Još jedan bitan faktor je postavljanje granica. Kako prema sebi, tako i prema drugima. Ovo se može pokazati kao posebno izazovan zadatak ako imate okolinu koja ne razumije da nepostojanje šefa kao nekakve figure autoriteta iznad vas ne znači da ste po cijeli dan dostupni i da ne radite ništa. Osobno mi se znalo dogoditi da od iste osobe dobijem po 5 poziva u periodu od 13 do 15 sati jer je toj osobi taj moment baš dosadno, pa sam bila prisiljena biti pomalo neugodna i reći da me se ne zove u tom periodu, osim ako je nešto hitno. I vjerujte mi, druga strana se redovito naljuti uz argument “pa nisi na poslu” (misleći da nisi taj tren negdje nego radiš od doma) ili “pa otkud da ja znam da sad radiš” (jer ljudi u to vrijeme kao ne rade pa je totalno čudno). 😀

Nadovezala bih se na ovo i činjenicom da od okoline vrlo često dobivam komentare tipa “blago tebi, ti možeš uzet odmor kad god želiš” i “nisi danas ništa objavila, odmaraš”. Dakle. 😀 Kad dobijem ovakve komentare, malo je reći da mi se plače od muke jer ovo baš lijepo ocrtava koliko ljudi uopće ne razumiju da ja ustvari radim po cijele dane SVAKI DAN i da niti jednog dana odmora nisam imala čak ni na drugom kraju svijeta. Moj posao nije klasičan. Da, ja ću se sutra probuditi u 10, ali to je samo zato što pišem ovaj tekst u 2:24 ujutro. Ja ću sutra doć na sastanak s našom kemičarkom i on će trajat sat vremena, ali sam se ja za njega pripremala 2 tjedna tako da mogu s njom konverzirati ravnopravno (nisam kemičar po struci). Putopis iz Japana sam počela pisati negdje u 2 ujutro u Kyotu jer nisam htjela zaboraviti neke detalje i osjećaje koje sam htjela prenijeti na papir. Na večer ću možda leći u kadu da se opustim, ali ću čitati publikacije o sastojcima i pripremati se mentalno za neki budući tekst. I da se razumijemo, meni to ništa pod milim Bogom nije teško. Ja to što radim obožavam i ne bih svoj posao mijenjala ni za što na svijetu, ali ovakvi komentari me znaju užasno zaboljeti jer ja doslovno živim to što radim, i to s takvom ljubavlju i prednošću da se nijedan drugi posao u mojem životu ne može mjeriti s ovim.

Zadnja stvar koje bih se dotaknula je činjenica da sam žena poduzetnica, i još k tome relativno mlada. Voljela bih reći da dosad još nisam iskusila diskriminaciju i da se nikad dosad u poslovanju nisam osjetila poniženo tretmanom druge strane, ali to bi bila laž. Činjenica je da u svakoj sferi života postoje budale koje će vas vidno podcijeniti i pokušati zastrašiti svojim alfa macho stavom, odnosno činjenicu da ste žena okrenuti protiv vas i pokušati iskoristiti vašu nesigurnost da vas izmanipuliraju. Srećom, kad ste sami svoj šef možete odlučiti da nema smisla imati ovakve suradnike uza se. Učenje vlastite vrijednosti i nedozvoljavanje da se s vama zbog neiskustva razgovara kao s budalom vještina je što ćete izbrusiti s vremenom. PRAVE ŠKOLE ZA PODUZETNIŠTVO NEMA. MORATE SE BACITI U VATRU.

Sad ću se vratiti na početak, na svoj cinizam i nebrigu za brojke i ideju glamura i šljašteće gluposti koje me nikada nisu zanimale. Osim ako je neki dobar hajlajter u pitanju. 😀 Skintegra je dobila ime po sinergiji riječi skin(care) i integritet. Ne samo integritet prema koži nego i prema vama koji ste sa mnom od samih početaka. Smiješno mi je kad mi netko kaže da radim na brendu posljednjih godinu dana. To nije istina. Ja radim na brendu već više od 5 godina. Ovo je samo kruna svega što sam radila. Nikada nisam uzela pare za neku fejk recenziju jer sam u vidu imala svaku Anu i Ivanu koju tom recenzijom mogu oštetiti, i zato mi se sad vaše povjerenje vraća. Ja ga nisam dobila. Ja sam ga zaslužila. Stvarno vjerujem u karmu. Vjerujem u mantru da se dobro dobrim vraća. Ne želim ništa drugo nego da vam moji proizvodi budu dobri. Ma, da budu odlični. I baš zato znam da će biti. Call me crazy. 🙂