Dugo me nije bilo, a ako pratite događanja sa Skintegrom, onda znate i zašto. Pokrenuli smo cijeli proces prije sada već 19 dana, i od tog dana zarolala se cijela ludnica oko vođenja… pa svega. 🙂 Dala sam nekoliko intervjua, od kojih je jedan vani i možete ga pročitati ovdje; gostovala sam na radiju (Yammatu) sa vodećom stručnjakinjom u području dermatofarmacije (što mi je naravno bila velika čast), završavali smo web i vizuale, nabavljali ambalažu u Milanu itd. Prvo i osnovno, moja je ljudska dužnost reći HVALA svima na svemu – na lijepim riječima, na kupnji i time podršci našem daljnjem razvoju, na lajkovima, na šerovima, na povjerenju – svaki vaš komentar i primjedbu ću uzeti u obzir i iskoristiti da kao brend opravdamo vaša očekivanja. 🙂

Svjesna sam svih limitacija – znam da sad idete na more i da vam se baš ne troši osim na SPF, znam da nismo imali plaćanje pouzećem (što uvodimo u srpnju), pa čak niti podršku za sve kartice (sad je imamo), kao i toga da imamo samo 3 proizvoda zasad pa je teško očekivati da će svi pronaći neki svoj “perfect fit” među ponuđenim proizvodima. Isto tako, svjesna sam da je veliki broj vas štedio za naše proizvode i da ste ih čekali mjesecima, i zbog svega toga ne znam kako da vam kažem dovoljno hvala. Znam da je možda suvišno toliko zahvaljivati jer očito u Skintegri vidite neki potencijal i primarno je podržavate zbog toga, ali morate shvatiti da je meni ovo bio nevjerojatan rizik, stres, strah i briga, i da sam vam zahvalna što se mi umanjili barem tu jednu brigu (da nikoga neće zanimati proizvodi). No dobro, dosta sad o Skintegri.

Idemo dalje. Što sam radila u posljednje vrijeme? Pa, osim puno posla, navečer volim pogledati epizodu The Handmaid’s Tale koja mi, moram priznati, nekako slabi kako ide kraj sezone. Još jedna serija koja je imala slabu sezonu (a koju inače volim jako) je House of Cards. Ali ful podržavam to da se u zadnje vrijeme rade generalno dobre serije. 😉 Od glazbe u zadnje vrijeme OBOŽAVAM Glass Animalse. Praktički samo to slušam i perem Vjeki mozak. 😀

Proslavila sam i 29. rođendan. Bilo je burno, najblaže rečeno. Negdje u 3 ujutro sam se popiknula na stepenicu (a čak nisam bila u štiklama) i pala sam CIJELOM DUŽINOM na asfalt, pri čemu sam toliko natukla koljeno da sljedećih tjedan dana nisam izlazila iz kreveta i da, morala sam propustiti InMusic i Alt J i Kasabian, muko moja. To je bio isti dan kad smo lansirali Skintegru. Realno, to sam ja. Ne mogu bit dvije dobre stvari u jednom danu, a da ja ne padnem na glavu na kraju cijele balade. Još uvijek nisam išla slikat koljeno, još uvijek me boli, nemojte me i vi špotat. Ako ništa drugo, zadnjih dana slušam fenomenalne narodne recepture protiv bolova, pa ako me vidite s kupusom u nekoj inkriminirajućoj poziciji – obratite se mojoj mami (kriva je). 😀

U zadnje vrijeme jako, jako volim Catrice lakiće. Ruku na srce, Catrice lakići su mi uvijek bili dragi, ali ovi novi lakovi su nešto najbrutalnije što su naše drogerije vidjele u zadnje vrijeme. Zoya, OPI, China Glaze, Essie nisu niti do koljena ovim formulacijama. One naprosto imaju sve što očekujem: odličan asortiman boja, dugotrajnost (5 dana bez oštećenja, u slučaju da nemam nikakav zaštitni topcoat), savršeno se mažu, odlična četkica, odlična pigmentacija, brzosušeći. Cijena prava sitnica: 20-ak kuna.


Od proizvoda za tijelo, u zadnje vrijeme sam ful zabrijala na Rituals. Volim ideju sebe kao Rituals cure jer mi djeluje fino. I iskreno… nekako mi je nja. Da, to je riječ. Nja. Istina, sve fino miriši (a ja sam sucker za mirišljave proizvode za tijelo, vjerojatno kompenziram to što niš’ mirišljavo ne stavljam na lice). Međutim, dezić mi ne drži ni 5 minuta. Kupka mi je dobra, mada ja volim malo masnije, one koje ostave slippery teren za Vjeku pa mora ulazit u kadu kao komandos. I ulje za tuširanje mi je dosta dobro, ali opet nekako sam očekivala da bude značajno bolje od recimo Balea ili Aveo ulja za tuširanje, a nije (osim mirisa). Ja sam jednostavno L’occitane slatki badem ulje za tuširanje kinda girl, iako jedan škrti dio mene malo umre kad se sjetim da plaćam 150 kuna gel za tuširanje. Cijena Rituals ulja za tuškanje i dezića je 79 kn, a kupke stotinak (ne sjećam se nikako točne cifre, sori). Od proizvoda za tuširanje koje bih spomenula tu je još i Balein Soft Creme gelić (OVAJ) koji miriši po puderu, ne isušuje jako i košta manje od 10 kuna. Prodano!

Škrtost na stranu, za pudere ću dat koliko god treba para, dok god mi lijepo izgledaju na licu i ne izazivaju začepljene pore / prištiće. Prioriteti. U zadnje vrijeme imam 3 nova. Prvi je Catrice All Mat Plus koji mi je očajan po svakom parametru. Uzela sam ga na brzinu i stoga mi je boja promašena (prerozo za mene), a osim toga mi i izgleda očajno na koži nakon 5-6 sati. Prvi put sam ga nosila van navečer i kad sam u jutarnjim satima došla doma, doslovno sam se uplašila same sebe u ogledalu. Izgledala sam DOSLOVNO 20 godina starije. Svaka pora mi je bila kao krater, koža ispod isušena, a na površini masnjikava (vjerojatno zato što me puder brutalno dehidrirao). I da, sutra sam se probudila s par novih čvimbi. Preskočite u klokanskim koracima, premda… Znam da ima ovaj puder i dosta poklonica pa sam možda ja neka čudna iznimka.

Drugi je novi-stari puder jer je ovo zapravo samo puder koji već imam i koji sam recenzirala, ali u novoj nijansi. Nešto sam dobila boje u zadnje vrijeme i trenutačno sam 2W2 Rattan, što je za mene teška egzotika. Mislim da mi je to ona podloga sa Šri Lanke složila, i ne bunim se. Novi mi je i Guerlain Lingerie de Peau. Ovaj puder sam nekoć obožavala, potrošila i zaboravila na njega. I nedavno sam se sjetila da bih ga mogla opet kupiti. I kupila sam ga.

Naravno, u međuvremenu se promijenila formula i to nije ONAJ puder kojeg sam prije obožavala. Dobar je ovo puder, ali mu fali onaj fini dewiness, onaj moment “prave kože”. On je jako tanak i ne osjećam ga na licu uopće, miris je identičan kako ga se sjećam, ali nema onu puninu i ima više alkohola. Zaštooooooo? Uvijek mi to naprave s omiljenim proizvodima. Srećom, sad imam svoje proizvode, barem što se skincarea tiče tako da nemam beda. 😀 Btw. ako vas zanima bilo koja konkretnija recenzija od ovih stvarčica, do tell.

Kad smo kod Šri Lanke koja mi je sad već pospremljena duboko u podsvjest i uopće nemam filing da sam ondje bila prije manje od 4 mjeseca, novost je i da putujemo u Čile krajem 11. mjeseca jer je Air France imao neke superpovoljne karte iz Venecije, a ljeto ćemo ionako provesti radno. Plan je obići pustinju Atacamu i doći do juga Bolivije, odnosno do Salar de Uyunija (tko ne zna, to su ravni od soli koje stvaraju efekt ogledala). Već godinama mi je želja otići u Južnu Ameriku, tako da sam presretna zbog ovoga.

Na čemu ćemo raditi tijekom ljeta, možda se pitate? Pa na širenju Skintegre na druga tržišta mimo našeg webshopa. 😉 Također, meni je osobno velika želja na neki način povezati Skintegru i životinje, ali još nisam sigurna kako. Ako me sada prvi puta čitate, onda vjerojatno ne znate da imam 4 mace, ali obožavam sve životinje. Ja sam ona luda teta koja u posjeti uvijek plazi po podu u želji da se dodvori nečijem zecu, hrčku ili psu, koja besramno skviči pred strancima kad vidi krdo ovaca u daljini, koja čak i nepozvane pauke preseljava na papiriću umjesto da ih zgnječi metlom. Realno, to se neće promijenit. Želim da Skintegra i aktivno doprinosti boljitku našeg okoliša, a ne samo deklarativno. Ništa ekstremistički s peticijama, transparentima i kaveznim performansima, nego nešto praktično. Oh well, morat ćete čekati neki sljedeći post za elaboriranje ove ideje. 😉

P.S. Natjecanje u smiješnom sjedenju, tko pobjeđuje? Njupa (šareni) ili Medo (crni)?

Iako smo zaručeni već više od 2 godine, a u vezi već više od 10, Vjeko i ja smo tek nedavno počeli ozbiljnije razgovarat o vjenčanju. Da budem posve iskrena, vjenčanje kao takvo osobno ne zamišljam kao neki big deal, prekretnicu ili “najbolji dan u životu” jer smo nas dvoje već toliko dugo zajedno da jednostavno znam kako se s brakom među nama ništa neće promijeniti. A, među nama, nikad nisam bila odgajana na način da smatram da će me udaja realizirati kao osobu, da sam polovično vrijedna bez supruga i slično pa s te strane ne osjećam neki pressing za udajom. 😀 Brkovi na stranu, drage moje fembotice, vjenčanja su lijepa stvar – to je činjenica! (Osim onih gdje se agresivne ženturače potuku za buket i u 3 ujutro plešu po stolovima dok se njihove gore polovice valjaju po podu s pršutom na čelu). #balkansketragedije

U nekom hormonalno induciranom vrtlogu života, nedavno sam počela razmišljati o tome kakvo bih ja vjenčanje htjela. Još uvijek nemamo datum, da se razumijemo. Ali ja imam Pinterest. Pa sam složila neke #inspo fotkice, a Vjeko ih je pogledao i rekao “može”. Ravnopravnost u vezi je bitna stvar, kao što možete vidjeti iz našeg romantičnog primjera. 😀

GDJE?

Obzirom da smo oboje veliki ljubitelji prirode, složili smo se da bismo organizirali minimalistički party za ekipu i najbližu familiju u nekakvom vrtnom dijelu nečega (odjednom se ne znam izrazit). 😀 Obzirom da ćemo se spanđat u toplijem dijelu godine, usprkos našim majkama koje su na to stavile veto zbog svojih koljena i sličnih old people problema, vrtna zabava nam se čini kao dobar izbor. Plan je: puno zelenila, svjećica, druškanje i ćaskanje uz fino bijelo vino i zdrave slastice, origami ždralovi, baloni, sve nešto hipsterski (čitaj: na budžetu). 😀


PRSTENJE

Ideja nošenja klasične burme do kraja života mi se čini… Pa, ne baš za mene, recimo to tako. 🙂 Oduvijek sam voljela ekstravagantan nakit koji privlači pozornost, i klasično lijepi prsteni jednostavno nisu mene. Osim toga, burma mi je samo prsten, a ja bih htjela da naše prstenje priča neku priču. Zato sam već na Etsyju našla ženu koja ručno radi fenomenalno elvish prstenje. Oboje smo geekovi, oboje volimo fantasy, oboje volimo prirodu i stvari koje su “drugačije”, i stoga se izbor ovakvog prstenja činio logičan. Ono što ćemo mi imati je nešto slično ovim slikicama ispod: Vjeko će imati prsten koji je imitacija kore drveta, a moj će biti elaborirana imitacija grančice. Jako mi se sviđa ta simbolika i analogija: muški prsten predstavlja nešto otporno i zaštitnički, a ženski nešto delikatno i nježno.


HALJINA

Imam problem s vjenčanicama, a taj je da mi je većina njih zapravo prilično standardna, kičasta, neodmjerena. Užasno teško pronalazim neku haljinu koja mi se baš sviđa. Super su mi romantične, princezaste haljine s puno nekih ženstvenih volana, ali to jednostavno nisam ja. Najljepši komad koji sam vidjela je ovaj Bertin, model Annora. Šansa da se ikada udam u ovoj haljini je vrlo mala zbog cijene i nedostupnosti pa tražim neke slične komade, ali… Ne podcjenjujte moju upornost. 😀


DIY

Obzirom da planiramo minimalističko vjenčanje s malim krugom uzvanika, vjerujem da ćemo puno toga napraviti sami pa sam odlučila neke prikupljene ideje ostaviti i vama za inspiraciju. Ono što sigurno mogu potvrditi zasad je da ćemo sigurno imati mačje macaroonse i passport tip pozivnice jer… Well, ako me čitate, znate zašto! 😀 To su dvije stvari bez kojih ne možemo živjeti! 🙂


KOSA

Ako se do vjenčanja ne ošišam drastično (veća je vjerojatnost da će nas pogoditi komet i izbrisati trag ljudskog postojanja na Zemlji), onda će izbor frizure pasti na mekane valove s nekom lijepom festive ukosnicom ili opušteni chignon, ovisno o haljini i make upu kojeg odaberem. Nisam fan prestrogih frizura, konzervativnih pundži, tijara i sličnog.


HONEYMOON, BABY!

To smo se dogovorili već davnih dana: definitivno idemo u južnu Ameriku, i proći ćemo Peru i Boliviju cijelu, a meni je velika želja negdje na tom putovanju ubaciti i Galapagos. U svakom slučaju, definitivno ćemo proći Salar de Uyuni (platoe soli koji u kišnoj sezoni dobivaju izgled ogledala), otići na višednevni Inka trail Machu Picchuom i iz aviona vidjeti Nazca linije. 🙂

I za kraj… PLAYLISTA!

* Tekst koji čitate nije žalopojka: on je oda jednoj lijepoj tranziciji od životne važnosti.

Kad sam prije više od 5 godina počela pisati blog o kozmetičkim temama, nisam niti sanjala da će moje bilješke itko čitati. Postoji određena ljepota u tome da se osjećaš malo i nebitno: svoj si. Pred kime da glumataš neku orgazmičnu dekadenciju i ekstazu vlastitog bivanja? Nitko te ne čita i to je OK.

Taj svojevrsni cinizam nastavio se i kada su se brojke na mojem blogu počele proporcionalno povećavati. Brojke koje me nikada nisu impresionirale. Znam da su brojke bitna stavka u biznisu, ali kako uglavnom ne koreliraju s kvalitetom nego sa senzacionalizmom, od prvog dana sam znala da nikada nigdje neću biti odabrana za blog koji je prvi po ičemu. Iako je, po mojem (možda neskromnom i subjektivnom) mišljenju, prvi po nekoliko stvari. Neću ih navoditi jer mislim da je prethodna rečenica dovoljno prepotentna sama po sebi. 😀

Jasno vam je: svoj blog obožavam i za mene je on uistinu najbolji na svijetu po puno parametara (što ne znači da mislim da je savršen). 🙂 Ako ništa, predstavlja ono najbolje od mene, i to je dovoljno za jedan mali život. Uistinu, da biste voljeli svoj blog, morate prvo voljeti sebe. Svako apatično pisanje je lako iščitati jednako kao što se očaj dade namirisati. Na ovaj blog sam ponosna, jer on nije samo ja i moje misli. U biti… ovaj odnos pisca i bloga teško je razumjeti ako i sami ne pišete, i ako vas netko ne čita. Ja sam na nekoj vrlo plitkoj razini svjesna da vas ima više od 5000, ali mi je teško zamisliti toliko ljudi u jednoj prostoriji. Vi meni niste 3284. čitatelj nego Ana ili Ivana koja ima problema s rozaceom ili aknama – nebitno. I ja sam mali dio svake od vas. Kad mi se javite i kažete da vas nešto muči, ja vam svakoj ponaosob odgovaram kao prijateljici – iako se ne poznajemo. SVAKI DAN POSLJEDNJIH 5 GODINA. Nikad mi nije teško jer ja stvarno volim pomagati. Kad vam odgovorim, zaklopim laptop i vaše javljanje pospremim negdje u eksternu memoriju vlastitog uma. Ne pričam o vama nikome. Ne brojim poruke koje smo razmijenili; misao da sam vam (možda) pomogla meni je dovoljna.

Ja drugačije ne znam. Uzet pare za neki žnj proizvod i napisat o njemu neki žnj tekst isto ne znam. Ustvari, znam, ali kako da se onda pogledam sutra u ogledalo – to ne znam. U tom neznanju što ću i kako ću dalje, nakon valjda 588. inboxa koji je išao u stilu “tebi fakat vjerujem”, u mojoj glavi rodila se ideja Skintegre. Danas ću vam malo pričati o Skintegri, ali ne na način da vam predstavljam proizvode (još!) nego o izazovima pokretanja posla. 🙂

Prije sada već više od godinu dana, promijenila sam neke poslove jer sam u sebi počela osjećati neki nemir, želju za nečim što mi se nikako nije moglo otkotrljati s jezika. 2016. je bila godina traženja za mene. Počelo me privlačiti poduzetništvo, odnosno primijetila sam da na našem tržištu postoji potreba za funkcionalnim skincareom – ne samo klasične mazalice nego proizvodi koji nešto stvarno rade na koži. Ustvari, moj zaručnik Vjeko se prvi otisnuo u poduzetništvo prije par godina i meni je to ful imponiralo. U poslovnom smislu, Vjeko je moj idol i osoba kojoj se apsolutno divim jer ima nepogrešivu radnu etiku, potpuni je perfekcionist u radu i čovjek s vizijom. Kad imaš takvu osobu uz sebe, jednostavno želiš biti dio te struje, želiš zaslužiti poštovanje i biti najbolja verzija sebe. Bez Vjeke sve što radim ne bi bilo moguće; on je moja emotivna i financijska podrška cijelo ovo vrijeme. Kad je on prvi put prije nekoliko godina koračao u smjeru pokretanja vlastite firme, ja sam bila njegovo emotivno zaleđe. Nijedna osoba iz naše neposredne okoline nije bila “on board” s idejom da se Vjeko otisne u tom smjeru. Pitala sam ga: želiš li probati? Rekao je “da” i meni je to bilo dovoljno. Na isti taj način, on meni cijele prošle godine daje krila za sve što radim, unatoč manjku razumijevanja okoline.

Neko vrijeme sam se borila s nekim svojim egzistencijalnim pitanjima, nesigurnostima i dvojbama. Nekada početkom prošle godine mi se iskristaliziralo što bih htjela raditi, ali nikada nisam mislila da to uistinu i mogu raditi. Imala sam čudan privatni period autorefleksije, promišljanja kratkoće i uzaludnosti života, iracionalnih strahova da ću potrošiti život radeći posao koji u biti ne volim, samosažaljavanja jer je ono što volim “tako daleko i nedostižno”, kukanja jer nikad ni za što nemamo para, pa još malo strahova da će sve to neslavno završiti, da ću propasti i javno se osramotiti itd.

Ono što nisam anticipirala (a dogodilo se): jako puno nerazumijevanja i jako puno podcjenjivanja – ne nužno zlonamjernih. Naime, mentalitet ljudi u Hrvatskoj je takav da, jednom kad objavite da krećete u poduzetništvo, uglavnom dobivate totalno negativni feedback. Nikome nije jasno da poduzetništvo ne počinje s ogromnim količinama novca, bogatim roditeljima i sumnjivim financijerima, nego dobrom idejom, velikim mudima i činom PODUZIMANJA nečega po tom pitanju. I u tom smislu, poduzetništvo nije za svakoga.

Prvo, ljudima nije jasan koncept da ste “sami svoj šef”. Ljudi vole rutine. Vole mentalitet krda. Istovremeno vole i mrze ideju da ih netko “nadgleda”. Da se negdje moraju pojaviti u 8 i sjediti do 4. U pokretanju vlastitog posla, (ne)uspjeh vašeg poduzimanja uvelike ovisi o tome imate li motivaciju SVAKI DAN raditi koliko je potrebno bez tog faktora nadgledanja, lunch-break-trač-partije s kolegama u 13:00, ponekad čak i potpuno otuđeni, usamljeni i neinspirirani.

Ključan moment u pokretanju bilo kojeg posla je ovladavanje samim sobom. Osjećaje nesigurnosti, apatije, dosade, straha i bezvoljnosti svako jutro morate pospremiti duboko u neku svoju mentalnu ladicu i držati pod ključem, a istovremeno morate biti iskreni prema sebi: je li ovo stvarno za mene? Stvaranje brenda je proces, a svaki proces je sinusoida koja se sastoji od emotivnih uspona i padova. PUT DO USPJEHA NIKADA NIJE LINEARAN.

Još jedan bitan faktor je postavljanje granica. Kako prema sebi, tako i prema drugima. Ovo se može pokazati kao posebno izazovan zadatak ako imate okolinu koja ne razumije da nepostojanje šefa kao nekakve figure autoriteta iznad vas ne znači da ste po cijeli dan dostupni i da ne radite ništa. Osobno mi se znalo dogoditi da od iste osobe dobijem po 5 poziva u periodu od 13 do 15 sati jer je toj osobi taj moment baš dosadno, pa sam bila prisiljena biti pomalo neugodna i reći da me se ne zove u tom periodu, osim ako je nešto hitno. I vjerujte mi, druga strana se redovito naljuti uz argument “pa nisi na poslu” (misleći da nisi taj tren negdje nego radiš od doma) ili “pa otkud da ja znam da sad radiš” (jer ljudi u to vrijeme kao ne rade pa je totalno čudno). 😀

Nadovezala bih se na ovo i činjenicom da od okoline vrlo često dobivam komentare tipa “blago tebi, ti možeš uzet odmor kad god želiš” i “nisi danas ništa objavila, odmaraš”. Dakle. 😀 Kad dobijem ovakve komentare, malo je reći da mi se plače od muke jer ovo baš lijepo ocrtava koliko ljudi uopće ne razumiju da ja ustvari radim po cijele dane SVAKI DAN i da niti jednog dana odmora nisam imala čak ni na drugom kraju svijeta. Moj posao nije klasičan. Da, ja ću se sutra probuditi u 10, ali to je samo zato što pišem ovaj tekst u 2:24 ujutro. Ja ću sutra doć na sastanak s našom kemičarkom i on će trajat sat vremena, ali sam se ja za njega pripremala 2 tjedna tako da mogu s njom konverzirati ravnopravno (nisam kemičar po struci). Putopis iz Japana sam počela pisati negdje u 2 ujutro u Kyotu jer nisam htjela zaboraviti neke detalje i osjećaje koje sam htjela prenijeti na papir. Na večer ću možda leći u kadu da se opustim, ali ću čitati publikacije o sastojcima i pripremati se mentalno za neki budući tekst. I da se razumijemo, meni to ništa pod milim Bogom nije teško. Ja to što radim obožavam i ne bih svoj posao mijenjala ni za što na svijetu, ali ovakvi komentari me znaju užasno zaboljeti jer ja doslovno živim to što radim, i to s takvom ljubavlju i prednošću da se nijedan drugi posao u mojem životu ne može mjeriti s ovim.

Zadnja stvar koje bih se dotaknula je činjenica da sam žena poduzetnica, i još k tome relativno mlada. Voljela bih reći da dosad još nisam iskusila diskriminaciju i da se nikad dosad u poslovanju nisam osjetila poniženo tretmanom druge strane, ali to bi bila laž. Činjenica je da u svakoj sferi života postoje budale koje će vas vidno podcijeniti i pokušati zastrašiti svojim alfa macho stavom, odnosno činjenicu da ste žena okrenuti protiv vas i pokušati iskoristiti vašu nesigurnost da vas izmanipuliraju. Srećom, kad ste sami svoj šef možete odlučiti da nema smisla imati ovakve suradnike uza se. Učenje vlastite vrijednosti i nedozvoljavanje da se s vama zbog neiskustva razgovara kao s budalom vještina je što ćete izbrusiti s vremenom. PRAVE ŠKOLE ZA PODUZETNIŠTVO NEMA. MORATE SE BACITI U VATRU.

Sad ću se vratiti na početak, na svoj cinizam i nebrigu za brojke i ideju glamura i šljašteće gluposti koje me nikada nisu zanimale. Osim ako je neki dobar hajlajter u pitanju. 😀 Skintegra je dobila ime po sinergiji riječi skin(care) i integritet. Ne samo integritet prema koži nego i prema vama koji ste sa mnom od samih početaka. Smiješno mi je kad mi netko kaže da radim na brendu posljednjih godinu dana. To nije istina. Ja radim na brendu već više od 5 godina. Ovo je samo kruna svega što sam radila. Nikada nisam uzela pare za neku fejk recenziju jer sam u vidu imala svaku Anu i Ivanu koju tom recenzijom mogu oštetiti, i zato mi se sad vaše povjerenje vraća. Ja ga nisam dobila. Ja sam ga zaslužila. Stvarno vjerujem u karmu. Vjerujem u mantru da se dobro dobrim vraća. Ne želim ništa drugo nego da vam moji proizvodi budu dobri. Ma, da budu odlični. I baš zato znam da će biti. Call me crazy. 🙂

1. Vidjet ćete jedan od najljepših nacionalnih parkova na svijetu.

2. Priroda okovana snijegom i ledom je čarobna.

3. Mogli biste doživjeti naljepši zimski dan u životu: sunčan i prekriven snijegom.

4. Prizor zaleđenih jezera oduzima dah…

5. Baš kao i prizor nezaleđenih jezera u kojima ćete vidjeti pačje stanovnike.

6. Park je stvoren za romantične šetnje u dvoje.

7. Ništa ne relaksira kao zvuk vode koja žubori dok šećete prekrasnim krajolikom.

8. Obavezno ponesite fotić… I svaki filter je suvišan!


9. Od ljepote nećete niti pomisliti na hladnoću.

10. Shvatit ćete da raj na zemlji postoji, i zove se Veliki slap.

Koliko god volim pisati o kozmetici, s vremena na vrijeme me ponese neki kreativni spin off i poželim pisati o nekim drugim temama koje, smatram, podjednako čine kreativni proces bloganja. Tako sam danas poželjela pisati o temi o kojoj razmišljam već neko vrijeme, i koja je pomalo nezgodna, ali baš me briga. Radi se o influencer marketingu, bloganju i poistovjećivanju ova dva sociološka fenomena.

Priča ukratko ide ovako: prije 10-ak godina nastala je blogerska scena koja je svoju renesansu doživjela prije neke 2 godine, i polagano je u opadanju. Otprilike godinu ranije, s pojavom Instagrama, nastala je influencerska scena. Dapače, ponekad mi se čini da je Instagram izmislio ideju društvenih influencera. Nadam se da sam ovaj timeline dobro detektirala. Blogging i social influencing nisu (ili barem ne bi trebali biti) ista stvar, premda se ponekad preklapaju. Ponekad se blogeri pokušaju prebaciti u taj influencerski modus operandi jer je jednostavno linija manjeg otpora, i ponekad u tome uspiju.

Što su zapravo influenceri? Influenceri koriste svoj društveni utjecaj i manjak kritičnog promišljanja da bi vam, u ime treće strane, prodali nešto i od toga uglavnom zarađuju. Ne vjerujete mi? Pogledajte bilo koju službenu definiciju influencera. Neraskidivno je povezan s marketingom, dapače influenceri JESU MARKETINŠKI ALAT. PR agencija ili brend direktno angažira neku popularnu curku na Instagramu da postavi sliku novog proizvoda koji joj je poslan (i za čiju je promociju vjerojatno dobila novčanu komponezaciju), taggira sve živo i neživo ispod, i efektivno ne napiše ništa o dotičnom proizvodu. To je primjer influencer marketinga.

Postoji razlog zašto influencer marketing danas polako, ali sigurno zamijenjuje blog kao platformu. PR agencijama i brend menadžerima blogeri kao neutralni komentatori prirodno nisu dragi jer imaju previše stava koji nije uvijek pozitivan. Danas čak niti mainstream mediji nemaju baš previše stava: autonomija novinarstva je nagrižena nedostatkom novca, a kad vas netko financira, onda više-manje može i odlučiti što će naći se u vašem sadržaju.

Za razliku od influencera – blogeri, barem oni kvalitetni (kakvih je sve manje), propitkuju i komentiraju proizvod i brend umjesto da slijepo plasiraju publici nekoliko sličica uz citat koji su pronašli na Pinterestu. Oni ne djeluju u službi brenda i PR agencije nego publike. To su također ljudi koji u idealnom slučaju ne kupuju svoje followere i lajkove (jer im brojke nisu pokazatelj ničega), koji ne briju na kult ličnosti, koji komuniciraju sa svojom publikom. Nažalost, danas je biti bloger u tom smislu riječi vrlo teško i zato se ljudi mahom okreću ideji influencer marketinga. Da se razumijemo, jasno je da social influencing kao sociološka pojava prirodna nadogradnja koncepta društvenih mreža na koje smo danas uglavnom svi “navučeni”. Ali… Jako me smeta perfidnost situacije u kojoj se iza naoko benignog sadržaja na internetu skriva pomno promišljeni i orkestrirani marketing instrumentarij.

Prosječna osoba o tome ne razmišlja. I u tome leži ključ uspjeha influencer marketinga. Vi vidite lijepu sličicu u feedu. Recimo, lijepu torbu ili ruž za usne. Ali ne razumijete da gledate plaćenu reklamu.

Nema transparentnosti, nema iskrenosti, nema one prave komunikacije s publikom. Vaš feed je tu da mu se ljudi dive, da bude prekrasna oglasna ploča. Vi se kao kreator sadržaja nedvojbeno trudite da taj web prostor izgleda što bolje, da nudite što bolji sadržaj publici. I to je OK. Ali, vaš sadržaj nije uistinu vaš ako ga je netko kupio novcem, uvjetovao pozivnicama na evente itd. To bi trebala biti osnovna razlika između influencera i blogera – kad ljudi dođu na blog očekujući vaš sud i vaše iskustvo i vaše dojmove, onda ih ne bi smjela zatrpati lavina plaćenog sadržaja i prikrivenih PR članaka.

Napisati ću jednu jako ružnu stvar za koju mislim da je iskrena i tužna i nažalost prilično pronicljiva. Koncept bloga umire i samo je pitanje vremena kad će riječ “bloger” postati arhaizam, a “influencer” opeprihvaćeni termin za sve koji svoj sadržaj žele objaviti na netu. Internet je postao intelektualno smetlište, a sadržaj koji je pametan i britak, dosljedan i slojevit, preplavio je inferiorni metasadržaj kroz koji se publici lukavo gura proizvode. Zamislite to ovako: ako su blogovi nekada bili kuhani obrok za obiteljskim stolom, sada se polako pretvaraju u fast food. Brzo zadovoljstvo.
Možemo li onda PR agencijama ili influencerima zamjeriti to što rade? Možemo isto onoliko koliko i klincu koji u McDonaldsu slaže peciva. Svi oni samo rade svoj posao. I nisu krivi što im je priroda posla takva: PR-ovcima da proizvod plasiraju na milijun mjesta na internetu (gdje može doprijeti do što većeg broja ljudi), a influencerima da iskoriste svoj utjecaj (influence = eng. utjecati). Moj jedini problem s tom frazom je taj što ispada da si utjecajan isključivo ako si prisvojiš “titulu” influencera. Danas svi žele neku brzinsku metamorfozu iz arhaičnog blogera u modernog influencera.

U stvarnosti, svatko si može nadjenuti titulu influencera. Svatko može kupiti 50 tisuća followera na Instagramu. Bezbroj puta je dokazano da na društvenim mrežama, uz osnovne Photoshop vještine, svatko može živjeti online iluziju savršenog života. Danas je lakše nego ikada prije stvoriti privid važnosti svoje persone. I on uopće ne mora biti istinit. Dapače, ponekad mi se čini da se apsolutno svi na internetu trude biti influenceri nekom drugom, a recept je uglavnom: radi isto što rade oni “veći” ili “bitniji” od tebe. Pa se onda nema smisla čuditi što je na netu sve karbonska kopija nečeg već viđenog.

No… Nije li prestrašno da netko drugi, netko stran, ima moć utjecati na nas jednom slikom na društvenoj mreži? Da oko te jedne slike mi u glavi projiciramo čitavu priču o stilu života kakvog ta osoba ima, kakvog mi želimo imati? Da niti jedna riječ ne mora biti razmijenjena među nama, a već guglamo gdje možemo kupiti TU torbu, TE cipele, TAJ ruž? Živimo u eri must-have retorike. Sve što poželimo moramo imati ODMAH. Razmaženi smo. Patimo za stvarima, uzdišemo za još, slinimo nad mobitelima i laptopima, trošimo vrijeme. Masovna histerija jer je netko objavio sliku nove IT stvari na Instagramu, jer je netko napisao rasprodaja. Pavlovljev refleks much? Čestitam – upravo ste naučili zašto blitzkrieg influence marketing itekako ima smisla za brendove.

Probudila sam se. U toplom krevetu, okružena svojim toplim i mekanim mačkama. U toplom stanu. U toplom Zagrebu, iako je studeni. Dan je lijep. Nebo je plavo. Rastežem se od nožnog palca do prve sijede vlasi.

Dočekala me kava. Kao i svakog jutra. Da, Vjeko kuha kavu svakog jutra jer se probudi prije mene. Nema veze što u posljednje vrijeme pijem varijantu bez kofeina koja “nikad neće biti prava kava” – kakva god bila, kava je jutro. Jutro je kava. Taj miris, ta slika šalice na mačke koja se primiče usnicama, taj taktilni klimaks. Kava.

Prvi na maženje dolazi Medo. Zapravo, na maženje dotetura Medo. Medo je još kao mače nastradao i zato danas pati od poremećaja ravnoteže. Uglavnom hoda kao pijan, pada na glavu najmanje 20 puta dnevno. Medo je mali heroj. Unatoč svojem očiglednom hendikepu, Medo ne dozvoljava da ga išta sputava u životu. Igra se, skače, prede, radi sve što ne smije, srami se kad ga uhvatim u nedjelu. Sjedi na krevetu usidren i gestikulacijom svojeg malog mačjeg tijela zahtijeva maženje. Medo je trapav, Medo je lav. Budi kao Medo.

Ustajem. Imam noge. One rade. S godinama sve lošije: koljena me neprestano podsjećaju na nemilosrdnu linearnost vremena. I na slikanje koljena koje vječito izbjegavam. I na uloške za cipele koje sam vjerojatno trebala nositi. Koje bih vjerojatno trebala nositi. Ali neću. Jer ulošci. Bljak. Smiješna sam si… Dobro je. Ako ikada zaboravim sama sebi biti smiješna, bolje da me nema.

Gdje koljena zakazuju, upada dobri doručak. Skrolam po svim živim i neživim portalima. Posvuda pesticidi i salmonela. Gulim dinju. Dinja u studenom. Sočna, jarko narančasta. Granny Smith jabuku. Bananu. Šarenilo na tanjuru. Okusi na jeziku. Bože, hvala ti na dinji u studenom.

Nakon doručka slijedi tuširanje. Kao da nije bilo dovoljno dinje i banane i jabuke, u kadi me čeka kokos. Nisam od onih koji ujutro trebaju mentol i šamar pred ogledalom, dovoljna mi je bezkofeinska kava i nešto egzotično u liku sapunice koja presijava sve one boje kao i tanjur malo prije. A onda svježi ručnici. Topli, mirisni, s najdražim omekšivačem. Onim bijelim na plišanog medvjeda s kojim bi se čak i četrdesetogodišnji vozač kamiona osjećao kao beba umotana u pamučnu kukuljicu.

Ponedjeljak je. Nema veze.
8:15 je. Nema veze.

Spremam laptop u novu torbu koju sam ubola na sniženju. Obožavam sniženja. Obožavam torbe. Odlučujem: danas ću obući pete. Kalkuliram u glavi koliko efektivnog hodanja imam danas. Stavljam mentalnu kvačicu na ideju peta. Neka mi je. Mogu curice od 16 godina, mogu i ja. Ako mi uleti neka kava popodne, proplakat ću od muke. Nema veze.

Lupam petama po stanu. Volim taj zvuk. Taj zvuk je čitava ideja žene, pomišljam. Sjetim se one stare reklame za Hardy i kako sam maštala da ću jednog dana ja biti “ta teta” iz reklame. Najednom u nosu osjećam miris ruža za usne i sillage parfema s mamine marame kojom sam se zaodjevala dok nije gledala. Sjetim se i kad sam prvi put polizala roll on dezodorans jer je fino mirisao. Smijem se na glas. Smijem se sama sa sobom.

Vrijeme je da se krene. Tisuću puta hvala. Život je dar. Svaki dan je dar, a ne košta baš ništa. I topli dan u studenom i kockica Milke koja će se slučajno pretvoriti u red čokolade u mojim ustima, i deda koji slatko drijema u busu dok nosi vrećice s placa, i mačke koji noću statiraju kao termočarape. Život je lijep.

Mass market industrije uglavnom su predatorskog tipa. Jaka riječ? Možda. Ali, sagledamo li činjenicu da vrebaju ženske nesigurnosti, neprestano kreiraju ideju “trendova koji se moraju slijediti” i nameću stadarde ljepote koje je nemoguće popratiti, teško je oteti se dojmu da je odnos tih impersonalnih industrija prema ženi istovremeno autoritativan i podmukao. Naše su nesigurnosti legitimirane, zatim hiperbolizirane, zatim eksploatirane. Začarani krug koji nije lako dokinuti.

Ženske su nesigurnosti legitimirane time što na svakoj reklamnoj kampanji, na svakoj naslovnici časopisa, na televiziji, u kinu, a odnedavno i na društvenim mrežama, postoji vizija alfa žene koja je zapravo prividno normalizirana idealna žena. Taj lik nas svojom fotošopiranom kožom i XS guzičicom bez celulita konstantno uvjerava da je “tu s nama”. Ta “normalna” alfa žena, čiji profil možemo stalkati i koju svakodnevno vidimo u izlogu dok idemo na posao, nema sve one probleme s kojima se susreće prosječna normalna žena. Ona nema puknutu najlonku, prokislu frizuru, ružne pramenove koji su trebali biti balayage, ali je frizerka krivo shvatila uputu. Nema plaću koja kasni, račune, bolesne roditelje, probleme s mužem. Nema niti problem s kilogramima pa tako može pojesti što god poželi, nema dlačice na suvišnim mjestima, ide na jogu 3 puta tjedno, ima najbolje prijateljice na svijetu. Nema više od 30 godina, ali ima direktorsku plaću. Sve stiže u životu. Stan blista, a nokti neoštećeni.

Hiperbolizacija ženske nesigurnosti nastaje u trenutku kad shvatimo da mi nismo sve to što ta “normalna” alfa žena jest, a s druge smo strane suočene s posramljujućim narativima koji nas prisiljavaju da se konstantno (re)definiramo, i zatim dijelimo u ženske tabore, redom izuzetno homogenizirane. Ili smo plus-size žene s oblinama i vješalice, ili smo supermodeli i hodajuće nakupine kolesterola. Ili smo žene-majke-kraljice, ili smo uspješne poslovne žene. Plavuše se bolje zabavljaju, a brinete se bolje udaju. Kao da ne postoji više varijanti idealnog, kao da ne postoji prostor koji izlazi iz “naših 16 metara” – svi stremimo biti što više isti, a opet najbolji i najposebniji među istima, pridajući trivijalnim, nebitnim stvarima diferencijalnu vrijednost, osovinu svoje persone.

Koju torbu netko ima, koje cipele je netko zakačio na Instagram, tko je obojao kosu, tko s kime prekinuo? I nemojte se uopće truditi uvjeravati me da takve stvari ne čitate, radila sam u novinarstvu dovoljno dugo da ZNAM kakvi tekstovi se čitaju najviše so please. Kao, nitko ništa ne prati, a svi sve znaju. Telepatija, valjda. Stvar je sljedeća: novinarstvo stvarate vi koji čitate novine. Da ne postoji potreba za takvim tekstovima, nitko ih ne bi pisao. Da ne postoji potreba za plastičnim operacijama, nitko ih ne bi radio. S kroksicama ista stvar. Stoga, molim vas lijepo.

Ali, kroksice nitko neće staviti na Instagram. O ne. Jednako kao što nitko na Instagram ne bi stavio svoje nepočupane gusjeničaste obrve dok to nije napravila Cara Delevingne ili sad ova nova bush-influencerica Natalia Castellar. Priča ide: curu su maltretirali zbog obrva pa je ona u inat svima napravila modeling karijeru sa svojim morbidno velikim obrvama. Jea rajt. Da nije bilo dobre mašinerije iza nje i da skupa s tim obrvama izgleda kao Nevenka iz Ljubav je na selu, stvarno sumnjam da bi završila na bilo kojoj naslovnici, s dužnim poštovanjem Nevenki i njezinoj modeling karijeri. Poanta je u tome da brendovi, mediji i svi ostali mass market giganti danas, u eri  prezasićenosti sadržajem, moraju napraviti distorziju u očekivanom kontinuumu da bi uopće bili primjećeni. Zato imamo gigantske obrve. Zato imamo Kim Kardashian i Kanye na naslovnice. Zato imamo sivu ili tirkiznu kosu, oblačenje u haljinu od mesa, zato imamo upće ideja influencera kao nekakve persone koja može mobilizirati masu jednom objavom.

Problem nije u obrvama. Problem je u lakoći i brzini kojom se na internetu diseminiraju trendovi jer su neki istom linijom ranije spomenute “normalizacije” postali nešto općeprihvaćeno i svakodnevno, a po mojem skromnom mišljenju to nikako ne bi smjeli biti. Prije 5 godina nitko živ ne bi išao puniti usne hijaluronom, osim onih koji stvarno imaju jako tanke usne i jako veliki kompleks oko istih, a nakon Kylie Jenner svaka cura s prvom plaćom razmišlja da pola ostavi doktoru jer joj je baš presudno u životu da ima još veća usta. Ikone su nam osobe koje to prve naprave i koje uspiju zaluditi dovoljno ljudi da rade to isto. Ne slično, nego IDENTIČNO i bez imalo promišljanja. Sve više i više izgledamo isto. Sve više i više razmišljamo isto. Osobni stil? Što je to? Osobni stav? Što je to?

I tu dolazimo do posljednjeg dijela: eksploatacije. Zbog zasićenosti informacijama koje se izmjenjuju tako brzo i dinamično, te zbog manjka vremena, došlo je do toga da nitko ne propituje ništa, pa tako niti ponekad sulude trendove, i tu se stvara prekrasan prostor za mass market iskorištavanje. Eksploatira se pritisak na žene da izgledaju, misle i konverziraju na određen način (‘kao žene’, po nekom zamišljenom ženskom principu). Eksploatira se ideja da smo u konstantnoj utrci sa svima oko sebe i da u svakom trenutku moramo biti najljepše, najpametnije i najsposobnije. Eksploatira se čak i naša biologija i ideja biološkog sata u kontekstu majčinstva; suočavanje sa starošću koje je kod žena simbolički označeno kao užasno iskustvo.

Nitko ne želi biti ‘manje žena’ zbog činjenice da se jedina u ekipi nisi udala, da jedina ne možeš ostati u drugom stanju, da si najlošije našminkana ili obučena, a zbog svih tih strahova ustvari najviše profitiraju mass market industrije – iste one s početka. Jer one ti mogu ponuditi vrijednost koju drugačije možda ne možeš dobiti. Pa tako možda nemaš djece, ali zato pola plaće možeš ostaviti na nove čizme na petu ili filere. Dapače, ovu iluziju razmjene vrijednosti najbolje simuliraju oni brendovi kojima je marketing toliko jak da može sakriti činjenicu da u biti ne nude ništa vrijedno. Poanta je uvijek u tome da se tebe kao kupca uvjeri kako si iz toga dobila puno. Eksploatacija je manipulacija. Manjkom vremena, manjkom mozga, manjkom želje da staneš i pitaš se: zašto sam kupila set noževa, kad sam samo htjela pojesti pizzu bez grižnje savjesti?

Odgovor je: KUPILA SI TOČNO ONO ŠTO SI HTJELA – pizzu. Ali, dobila si noževe. Mačka u vreći. Jer je na reklami za set noževa glavni akter bila pizza. Sočna, s hrskavom koricom, sirom koji se razvlači valjda pola metra od stola. Mmmmm – prekrasna mirisna pizza. Iz koje se još dimi jer je tek izvađena iz pećnice. Senzualno rezanje pizze. Oh yeah, baby. #slinjenje. Ma mozak mi slini. Dakle, nisi kupila nož nego obećanje pizze. Isto kao kad se Kylie Jenner ruževi prodaju u sekundi. Stara, ne možeš mi reći da su te nijanse tako univerzalno lijepe da im nitko na kugli zemaljskoj ne može odolijeti. Cara Delevingne obrve, Natalia Castellar obrve. Šta ih Mesić nije popularizirao kad su tako #fashion #hautecouture #musthave? Evo, sad znaš.

Ekipa, bok!

Žao mi je što sam bila nekoliko dana odsutna, ali imala sam stvarno jako puno posla u posljednje vrijeme, uključujući i radni vikend pa vam tek danas donosim dugo očekivani post: AKNE I PMS. Konkretno, ja s “PMS-om” imam problema cijeli mjesec ako ne pazim na svoje zdravlje jer imam PCOS što znači da su mi hormoni wacky više-manje uvijek, a PMS je ponekad neizdrživ. Neizdrživ za mene, ali i sve oko mene jer sam tada pojačano nervozna, razdražljiva, plačljiva, konstantno umorna, naduta, puna prištića, sniženog nivoa energije, dekoncentrirana, gladna, nezasitna po pitanju slatkog itd. Uglavnom, nije mi lako. Kad god putujem, ciklus mi se poremeti i tada sam jedno vrijeme u stvarno lošem periodu, a tek uz disciplinirani način života uspijem ga normalizirati. Što je prava šteta jer stvarno volim putovati i često putujem. Zadnji jebio posjet Japanu (7 sati razlike), put od 25 sati tamo i 22 sata natrag, nespavanje, promjena klime, promjena prehrane, iscrpljenost i umor, cjelodnevno hodanje (180 km na nogama u 10 dana) – sve su to faktori koji mogu lako poremetiti ciklus i tada mi, pjesnički rečeno, PMS kicka ass. 🙂

Zašto PMS?
Ima žena koje ne dožive PMS. Lucky girls! Nažalost, većina nas je senzibilizirana na fluktuacije hormona kroz mjesec što znači da ih ne možemo ne doživjeti. Kod mene je PMS nekada toliko izražen da se doslovno osjećam depersonalizirano, kao da ja nisam ja, nego je PMS highjackao moje tijelo i kontrolira ga u potpunosti. Najednom režim na stvari koje inače ne primjećujem, boli me cijelo tijelo, nemam volje za stvari koje inače volim raditi, nisam za druženje, nisam za izlaske, stvari koje su mi inače smiješne sada su mi cringe-worthy (jadan Vjeko!). 😀 Što se događa? U PMS-u pada razina estrogena, onog finog fluffy hormona koji koži daje plumpness bez prištića, koji regulira lučenje sebuma, koji ženi daje žensku putenost – a raste progesteron. Trudnice uglavnom grcaju u estrogenu što objašnjava zašto uglavnom hodaju po oblacima i blistaju. 😀 Ponekad je odnos estrogena i progesterona u disbalansu, odnosno progesterona ima premalo ili previše naspram estrogena pa se njihova smjena događa uz probleme: npr. neke od nas će imati prekratki ili predugi ciklus, neke probojna krvarenja prije same menstruacije, neke će poprištaviti, neke osjećati teške psihičke fluktuacije. Progesteron je vrag! Suprotno ustaljenom vjerovanju, razina testosterona kroz ciklus ostaje ista, ali pri kraju mjeseca je viša u odnosu na pomirljivi estrogen pa tako ispada da je testić dominantniji u drugoj polovini ciklusa. Dobar dan, dlačice! Pozdrav prištićima! Hello, agresivno i netrpeljivo biće u nama koje nismo niti znali da postoji dok testosteron nije došao “na vlast”. 🙂 Bez brige: nisi luda. Odnosno, jesi – ali samo privremeno.

Što se konkretno događa s progesteronom i kožom? Zašto u PMS-u nastaju akne?
Kako razina progesterona raste, koža lagano otekne što djelomično začepljuje pore. Ako jako pozorno pratite stanje svoje kože, vidjet ćete da vam koža u PMS-u djeluje s jedne strane jako lubricirano (kod nekih će čak djelovati jako masno) – ali ne na onaj dobar način kao u prvom dijelu ciklusa, nego s laganim crvenilom zbog pojačane prokrvljenosti kože, i prištićima. Naime, dominantni progesteron i testosteron dozvoljava proliferaciju bakterija P.acnes zbog pojačanog lučenja sebuma i parcijalnog otoka kože koji pak zagušuje poru. Sve je ovo jako dobro istraženo i dokumentirano u brojnim istraživanjima.

Isprobali ste tisuću stvari, tisuću proizvoda i nijedan ne djeluje na hormonalne akne? Dobrodošli u realnost. Ne postoji skincare koji regulira hormonalne akne. Interni uzrok ne možete liječiti topičkim aplikacijama. Ono što trebate napraviti je regulirati razinu hormona. Naravno, najjednostavniji način da to napravite je da odete na pilulu. Zato pilula pomaže toliko velikom broju cura koje muku muče s hormonima. Izuzmete iz jednadžbe hormonalne fluktuacije i riješili ste 80% problema. Osobno ne bih više odabrala pilule kao metodu riješavanja hormonalnih problema jer to zapravo nije riješavanje problema nego samo maskiranje problema, ali o tome sam već pisala OVDJE pa sada neću ponovno o tome. Ono što meni pomaže da reguliram svoj ciklus (a time i držim akne pod kontrolom 90% vremena) su redom ove stvari koje ću pojedinačno obraditi:

1 – UPRAVLJANJE STRESOM I DOVOLJNO SNA
2 – REGULIRANA PREHRANA
3 – SUPLEMENTACIJA OMEGOM I CINKOM
4 – TJELOVJEŽBA I OPTIMIZIRANA TJELESNA TEŽINA
5 – APLIKACIJA KOMPLEKSNE KOZMETIKE KOJU ALTERNIRAM S CIKLUSOM

*Imajte na umu da su ovo samo savjeti kojima se trebate voditi kao smjernicama u regulaciji svojeg ciklusa, i definitivno ne zamjenjuju odlaske kod liječnika i medicinsku terapiju, ukoliko vam je propisana zbog bolesti. Svoj PCOS (sindrom policističkih jajnika) ne tretiram više hormonalnim nadomjescima jer oni nikako nisu lijek već isključivo zdravim načinom života i za mene to relativno dobro funkcionira, odnosno primjećujem vrlo jasne obrasce ponašanja svojeg organizma ukoliko skrenem sa svojeg “zdravog” puta. No, da biste ih i vi uočili, svojem organizmu uvijek morate dati dovoljno vremena: barem 3 mjeseca zdravog režima da biste počeli uočavati pozitivne pomake.

UPRAVLJANJE STRESOM I DOVOLJNO SNA
Nesumnjivo #1 uzrok poremećenog ciklusa kod mene je STRES I NEPRAVILNI OBRASCI SPAVANJA. Ukoliko se taj isti problem javlja kroz duži period vremena (npr. kad imam 2 tjedna uzastopnog stresa i neredovitog sna), moj PMS bude nenormalno izraženiji, agresivniji, te mi čak zakasni ili potpuno izostane mjesečnica. Stres je nešto što sam primjetila da mi 100% smeta u životu, a vjerojatno sam prijemčivija za njega od prosječne osobe (ili ga lakše registriram) zato što sam po prirodi anksiozna i ekstremno senzibilizirana osoba. Oni koji me dobro znaju, znaju da je tako, iako nisam sklona izražavati svoje osjećaje histerijom pa uglavnom djelujem dosta ozbiljno i sabrano. Ipak, sve to jako jako utječe na moje interno stanje, i kad život postane “previše” zbog raznih obveza i pritisaka, onda imam klasične simptome anksioznosti i “overworked” organizma: kratkoća daha, osjećaj da pucam po šavovima, problemi s probavom, problemi s kožom, nekvalitetan san, živčanost i poremećeni ciklus. Jesu li vam ovi simptomi poznati? Pogledajte gore kako sam opisala klasičan slučaj PMS-a. Identično! To je zato što su psiha i tijelo nerazdvojivi, i ta ista psiha JAKO utječe na normalnost ciklusa. Biološki to ima svoje objašnjenje: u stanju stresa, evolucijski smo “izdrilani” da nam se prirodno odgodi ovulacija, a samim time i svi hormoni počnu drugačije funkcionirati u organizmu. Pokretač jajnika je hipofiza – dakle, ono malo u mozgu! 😀 Visoki kortizol (hormon stresa) igra KLJUČNU ulogu u regulaciji ciklusa – zato ga često ginekolozi stavljaju na popis spolnih hormona koje trebate izvaditi ukoliko se sumnja na kakav poremećaj reproduktivnog zdravlja.

U zadnje vrijeme intenzivno radim na tome da se oslobodim stresa. Ništa ne shvaćam previše ozbiljno, ne tražim od sebe perfekcionizam, dozvoljavam si male ljudske mane, slabosti. Dozvoljavam si da nisam u svakom trenutku spremna na sve, dozvoljavam si ranjivost, odbijanje izlazaka kad mi se ne da, suprotstavljanje kad osjećam da nešto nije OK prema meni; ugađam si nekom sitnicom u danu koja mi puno znači, napravim si kupku navečer (pa makar u ponoć!), stavim crveni ruž rano ujutro ne razmišljajući je li to “previše za ujutro”. I imam teoriju da je ta ljubav prema sebi samoj ogroman dio normalnog funkcioniranja ciklusa jer žene danas užasno puno traže same od sebe, i sve oko nas puno traži od nas. Praktički smo konstantno u tom flight-or-fight stanju, pa ne čudi da je tome tako. Kad se manje živciram, kad bolje spavam, kad se osjećam dobro i uspješno, moj ciklus je jako dobar. Kad nešto ne valja u životu, priznala si ja to ili ne, on se zakoči, a PMS postane čudoviše koje me izluđuje. Možda sam luda, možda sam sama u ovome, možda mi ne vjerujete, ali kod mene je stvarno tako.

REGULIRANA PREHRANA
Ovo se više odnosi na moje PCOS žene, ali ukoliko niste znale, postoji ogromna uzročno – posljedična veza između PCOS-a i nepravilnog rada inzulina u organizmu. Ustvari, PCOS je metabolička bolest, ne bolesni jajnici! Iako osobno nemam problema s viškom kilograma i nemam hiper ili hipoinzulinemiju, moj organizam odlično reagira na izbacivanje rafiniranih ugljikohidrata i što manje škroba u prehrani. Otkad sam reducirala sve rafinirane ugljikohidrate (tjestenina, riža, krumpir, slatkiši, kruh itd.) te izbacila punomasne mliječne proizvode koji isto opterećuju inzulin, moj ciklus je bolji nego ikada prije, i to posve prirodno! To ne znači da ne jedem ugljikohidrate (UH) uopće: dapače, jedem ih puno više nego prije, ali jedem ono što u biti nije dominantno UH nego vlakna.

Npr. jedem jako puno tikvica, kelja, salata, rajčice, krastavaca, graška, brokule i karfiola, pa čak i mrkve koja je prirodno slatka! Ako želite, dat ću vam recepte za svoju prehranu. 🙂 Jedem umjerene količine slanutka, a manje graha. Od voća jedem puno dinje i šumskog voća, a voće poput jabuke koje je bogatije ugljikohidratima jedem umjereno, i prioritiziram ono koje ima manji glikemijski indeks. Orašaste plodove jedem također umjereno, a preferiram ono koje je bogatije omegom 3 naspram omege 6. Od mliječnih proizvoda jedem samo posni sir i povremeno jogurt, acidofil i slično, ali vrhnja i masne sireve izbjegavam. Također, jedem dosta jaja i trudim se jesti ribu, ali tu još uvijek kaskam i nisam na nivou koji bih preferirala. Meso ne jedem. U PMS-u radije preskočite kavu (jer dehidrira organizam) i skuhajte si čaj od klasate metvice koji djeluje na balansiranje androgena.

Ovakva prehrana meni osobno trenutačno odgovara i otkad je prakticiram primjećujem da mi je PMS manje izražen, a ciklusi točniji. Koža mi izgleda dosta bolje nego prije. Također, mjesečnice su mi bezbolne. Prije sam imala užasno bolne mjesečnice, sada su 100% bez bolova. Točno koliko sam bolne mjesečnice imala vjerojatno najbolje svjedoči činjenica da sam morala popiti 3 voltarena  forte na 1. dan ciklusa. Za mene i moju jetru je to bila prestrašna računica, baš kao i svakodnevno uzimanje sintetskih hormona kroz pilulu, i stvarno mi je drago da sam se prehranom i tjelovježbom dovela do toga da više ne moram uzeti niti jednu jedinu tabletu protiv bolova. Dapače, mjesečnicu jedva osjetim, i to više kao nekakvu laganu, pozadinsku, “tupu” bol u jajniku koja traje nekih sat vremena, ali uz koju mogu normalno hodati, raditi, jesti itd. To mi je prije bilo nezamislivo.

SUPLEMENTACIJA OMEGOM-3 I CINKOM
Mislim da nitko ne mora uzimati nikakve suplemente ako ne želi, ali osobno volim uzimati omegu-3 i cink. Cink zato što ne jedem meso koje je njegov glavni izvor (a cink je presudan za lijepu kožu), a omegu-3 jer djeluje protuupalno na organizam i zato što je naša hrana izuzetno zasićena omegom-6. Ako omega-3 i omega-6 nisu u balansu, tada omega-6 djeluje PROUPALNO u organizmu. Problem je u tome što hranu bogatu omegom-3 (poput ribe) uglavnom ne jedemo, a hranu bogatu omegom-6 uglavnom jedemo previše. Zato suplementaciju omegom-3 smatram jako bitnom kod žena koje imaju malo previše androgenih hormona, pate od PCOS-a ili PMS-a. Studije ukazuju na to da žene koje pate od hormonalnih smetnji imaju veće nivoe inzulina natašte, lošiji profil lipida i povišen kolesterol i veće koncetracije slobodnih androgena u organizmu, npr. slobodni testosteron. Omega 3 diskretno targetira i korektira sve te probleme, a usput štiti i krvožilni sustav. Po meni, omega-3 je prijatelj ženskog zdravlja i primjećujem pozitivne efekte na organizam otkad je konzumiram. Za one koje zanima vegan friendly opcija, omege-3 ima i u lanu (dakle, ne morate uzimati omegu iz ribe).

TJELOVJEŽBA I OPTIMIZIRANA TJELESNA TEŽINA

Vjerojatno ste već puno puta čuli da je vježbanje dobro za kožu, pa zašto ne ponoviti gradivo? Svaki put kad odem na Sljeme, uvjerim se koliko je tjelovježba bitna za lijepu i zdravu kožu. Naime,  koža mi nakon Sljemena izgleda nenormalno plump i prokrvljena na svim pravim mjestima, zdravo zategnuta i glowy. Razlog za to je dvostruki: ne samo da kretanje stvarno potiče cirkulaciju, nego i pijem puno više vode jer se znojim pa mi tijelo prirodno traži više tekućine. Osim toga, tjelovježba sa sobom nosi i regulaciju tjelesne težine koja je posebno bitna kod žena koje pate od hormonalnih smetnji, neizdrživog PMS-a ili PCOS-a. Da bi ženski reproduktivni sustav optimalno funkcionirao, potrebno je da niste premršavi ili predebeli. Žene koje jako odstupaju od optimalne težine teže postižu normalni ciklus što je logično jer tijelo ne želi u uvjetima fizičkog stresa, gladi ili pak bolesti (npr. visoki tlak, visoki kolesterol i slično što dolazi s kilažom) ostati trudno!

Hormonalni status žena koje imaju višak ili manjak tjelesne težine je obično totalno wacky. Vjerojatno ste čuli da žene koje boluju od anoreksije mogu odlakaviti na maskulinim zonama tijela – to je npr. rezultat poremećenih hormona. Ista je stvar s aknama. Žene koje previše vježbaju (pa samim time padnu ispod optimalne razine masnog tkiva) najčešće izgube menstruaciju, a vrlo često razviju i akne jer je optimizirani balans estrogena i testosterona narušen. Dakle, za lijepu kožu neposredno je jako bitno da ostali organi i sustavi u vašem tijelu optimalno rade, pa samim time i da imate optimiziranu težinu. Ukoliko se mučite da dobijete ili izgubite kilograme, a uz to imate i nepravilan rad jajnika, superizražen PMS, hormonalne akne, mjesečnice koje kasne ili izostaju – možda imate bolesnu štitnjaču jer ta oboljenja obično idu ruku pod ruku s PCOS-om pa redovito kontrolirajte štitnjaču. Ista je stvar sa nepravilnostima u transportu glukoze u krvi do stanica zbog čega se javlja suvišak inzulina. Tijelo se muči da pravilno skladišti glukozu koju pojedete, uglavnom iz ugljikohidrata, a kada to više ne može raditi, onda se počnete debljati i nemate pojma zašto. Sad vidite zašto sam spomenula prehranu kao bitan faktor u regulaciji hormona: ugljikohidrati – glukoza – inzulin – debljanje – PCOS.

APLIKACIJA KOMPLEKSNE KOZMETIKE
Izuzetno bitna linija obrane kad su akne u pitanju je i kozmetika. Ona direktno ne utječe na hormonalne akne jer one nastaju zbog internih uzročnika, ali je najbitniji faktor u reparaciji kože, redukciji mrljica i ožiljaka i antimikrobnom djelovanju kako se upala ne bi proširila. Dobra kozmetika, o kojoj vam konstantno tupim na ovom blogu, trebala bi činiti sljedeće:

1 – ne potencirati postojeće akne blokiranjem pora
2 – sanirati zaostale postupalne hiperpigmentacije
3 – djelovati reparativno i regenerativno
4 – djelovati protuupalno
5 – djelovati antibakterijski (aplicirano lokalno na aknu)

Kao što možete pretpostaviti, koža se kroz mjesec mijenja s ciklusom, a s njom bi se trebala mijenjati i kozmetika koju preferirate. U prvom dijelu ciklusa je obično ljepša i bolje balansirana, a u drugom dijelu je masnija, sklonija aknama i punjenju pora. Nemojte čekati da se akne pojave jer ih tada možete jedino sanirati. Već polovinom ciklusa, odnosno oko ovulacije, počnite razmišljati o tome što vaša koža sada treba. Primijetite male promjene koje iz mjeseca u mjesec doživljava s fluktuacijama u vašim hormonima. Primijetite da vam puder malo brže sklizne s kože tjedan dana prije mjesečnice. Primijetite da u prvom dijelu ciklusa uvijek bude malo ljuskava oko nosa. Da se oko ovulacije pojačano crveni, te da vas redoviti posjet kozmetičarki više boli ako ste u PMS-u. I ponašajte se prema koži onako kako biste se ponašali i prema sebi: respektirajući činjenicu da smo mi žene dizajnirane da kroz mjesec (baš kao i Mjesec) plešemo po nekoj čudljivoj sinusoidi zajedno sa svojim hormonima. Na kraju, nemojte se opterećivati ako u PMS-u dobijete koju aknu: to je sasvim NORMALNO. 90% žena ima isti problem kao i vi. Umjesto da se živcirate zbog toga, radije se u PMS-u posvetite tome da svoje tijelo hranite i njegujete onako kako zaslužuje, postanite prisniji sami sa sobom i sa svojim tijelom, primjećujte male promjene kroz mjesec i kad vam se dogodi da vas jačina i neugodni simptomi PMS-a iznenade, zapitajte se što krivo radite jer vam tijelo već “histerizira” dok ga vi cijelo vrijeme ušutkavate. A onda to promijenite zbog sebe. Sretno!

Japan. Odakle početi? Od početka!

Bio je to put od nemalih 22 sata. Ako tome pribrojite činjenicu da se putovalo iz Zagreba predvečer,  to vam dođe na skoro 30 sati ful-on-zombi-modea. Išli smo Qatar zračnom kompanijom i da – preporučila bih ju. Ljubazne stjuardese, iznenađujuće dobra hrana, dobar izbor filmova, maska za spavanje, jednokratna četkica i pasta za zube. Nije nam otkazao motor u zraku, i nisu nas istovarili kao vreću krumpira što je svakako plus. Obilje sokova, čajeva, kave – od kojih je jedan sok od naranče završio na mojoj glavi sad pri povratku iz Tokija. Ah, taj osramoćeno – zbunjeni pogled debeljuškastog stjuarda nakon što me poprskao po kosi, košulji i naočalama. Obilno ispričavanje, a zatim i gesta koju sam mogla protumačiti jedino kao ispriku: pokunjene glave i šutke je u prolazu jedan ekstra kroasan stavio na moj pladanj. Htjela sam malo umrijeti od smjeha u sebi, ali umor nije dozvoljavao.

dsc02536
dsc02533
No, bacimo se mi na ono bitno. Izlazak iz aviona, stižemo u Tokijo. Prvi šok: odlazimo u dućan na aerodromu jer sam ja pregladnila (nadobudno sam u avionu uzela sirovi veganski menu što je značilo grickanje celera dok su svi jeli nešto fino oko mene – budite pametniji od mene), kad ono NIŠTA FAKING NE RAZUMIJEM. Ni slova engleskog. A sve pakirano u plastiku, uključujući i bananu. Jedna banana u nečem što izgleda kao plastični kondom, piše 350 yena ispod. Preračunavam, dok Vjeko bezuspješno pokušava prevesti japansko pismo s drugih manje poznatih artikala. 350 yena – otprilike 3 i pol dolara – otprilike 24 kune. Hvatam se za glavu. Uzimamo nešto što izgleda kao jogurt i sushi koji izgleda primamljivo ako je sirova riba vaš thing, te krećemo prema autobusu koji nas treba odbaciti do centra grada.

dsc02230
Bus kaže da dolazi u 12:15. U 12:13 nas neki lik poravnava u liniju ispred naznačenog mjesta, ja u duhu prave Balkanke gledam kao “šta sad ovaj radi i zna li on da je 12:15, odnosno 30 sati nespavanja za mene?”, a u 12:15 (na sekundu!) dolazi bus i svi tako pravocrtno krećemo prema njemu. Osjećam se kao da ponovno imam 8 godina i samo čekam da me netko upari pa da počnemo ulazit u bus dva-po-dva.

Dolazimo do centra. E jebiga. Prošlo je 12 sati i ne radi više podzemna. Mi nemamo wi-fi. Nitko ne priča engleski. Dapače, vide nas iz daljine kako dolazimo s kartom u rukama i okreću se od nas kao od dva gubavca tiho ponavljajući NO, NO. Ta averzija prema pričanju na engleskom će se nastaviti i sljedećih 10 dana. Oni jednostavno NE ZNAJU engleski. Nije za zamjeriti. Umorna sam i ne da mi se. Entuzijazam je totalno nepostojeć. Nakon toliko sati leta, osjećam se prljavo i umorno i lobotomizirano, i sve što želim je tuš i krevet. I hranu koju mogu prepoznati.

dsc02229
dsc02322
Njihove su ulice tako loše označene da bih vjerojatno prije našla bilo koju ulicu u bilo kojem hrvatskom gradu bez karte nego neku njihovu sa kartom. Oni imaju nešto kao blokove. I onda neke numerirane dijelove, ali bez smisla i reda. Mi smo u iznajmljenom stanu (AIRbnb) imali pocket wi-fi kojeg smo nosili sa sobom i to nas je spasilo što se tiče daljnjeg snalaženja po gradu. Ma nije Tokio toliko neshvatljiv koliko je totalno drugačiji od svega na što smo dotad navikli pa je inicijalni šok bio stvaran. Ukratko, ne budite škrti i nabavite si nekako wi-fi.

Dolazimo u stan. NO SHOES, vrišti napomena. OK, OK. Uglavnom, skidajte cipele prije ulaska u japanski stan. Gacati s cipelama po stanu je ozbiljna uvreda, a realno ionako nas smatraju prljavim i pomalo zaostalim zapadnjacima. Onak… nije ni to za zamjeriti. Jedan dan ulazim u Daiso (nešto kao “sve po 100 yena” dućan) i tamo neki Indoeuropljanin SJEDI NA PODU I MASIRA SI PRLJAVO STOPALO. Gađenje nivo milijun. Nije mu bilo slabo (osim možda u glavi) – on je samo odlučio malo odmoriti svoje kužne noge nasred poda dućana. No biggie.

dsc02627Tokio zoo

Dakle…Stan. Ili je to bio Hobitland? Nisam sigurna, ali je sve unutra toliko minijaturno da nema teoretske da se ne izubijate dok se krećete po stanu. Kada ful uska, a duboka, s nekim metalnim kukama okolo… stvarno je izgledalo kao spremnik za otapanje leševa u kiselini. 😀 A ostatak stana Ikea. Isti jastuk koji i mi imamo doma. Ah, dašak dnevne sobe u dalekom Japanu – thanks, Ikea.

dsc02674
dsc02569

Tokyo dome rollercoaster – mi smo bili OVDJE 😀

Uglavnom, Japanci žive u tako malim prostorima, nama je to nepojmljivo, osim ako si teška socijala. Tjeskobno. Ima nešto totalno zatvorski u tom iskustvu malog prostora u kojem konzumiraš plastične nudle ili anemičnu rižu. Pogodili ste – hrana me nije oduševila – osim sushija. Uglavnom sam se hranila po indijskim i nepalskim restoranima kojih stvarno ima na svakom koraku. Živo curry, apsolvirala sam cijeli vege menu prosječnog indijskog restorana. Što ne mogu reći za japanski. Jedu dosta mesa i ribe, i gotovo SVE je napravljeno s ribljim temeljcem. Probali smo jesti i njihovo ekstremno preskupo voće i povrće, i recimo samo da mi je duša plakala za našim podnebljem. Najjeftinije što smo našli: jedna mrkva za skoro 7 kuna. Hrana je i inače skuplja od naše, DOSTA SKUPLJA. Najjeftiniji restorani nude obrok za 60-ak kuna (naspram naših 30-ak). Naspram nas, jeftine su im klice soje i tofu. Znam, jako random preporuka, ali shvatite me, ljudi: ja sam tamo uglavnom jela klice i tofu i rižu koju više ne želim vidjeti barem do kraja godine. 😀

Sljedeće jutro sam se probudila s katastrofalnom glavoboljom. Jet lag je stvaran i užasan. Pogledom tražim kavu. Imamo samo drip kavu u stanu. To je ustvari vruća voda koja je samo u letu dotaknula zrno kave. Okus anemičan do bola, a ja sam navikla na jaku kavu da me digne iz kome na dane kad sam tako pogažena. Ovo nije niti koma nego mrtvilo totalno. Uopće ne želim pričat.

Processed with VSCO with hb2 preset

Shibuya prijelaz

Prvi put vidim stan po danu. Izgleda bolje nego sinoć. Izlazim na balkon, a ispred mene ljepota grada stisnuta u jedan egzotičan vidik. Japansko sunce je upeklo – već sam pomalo zaboravila osjećaj ljeta na ramenima. Uzimam duboki udah. U sebi preračunavam koliko je sati “doma”. Minus 7 sati. I dok vi vjerojatno spavate, slikam prvi selfie s balkona. Više nije bitan niti jet lag, niti drip kava niti glavobolja – znam da me čeka avantura života.

Tokijo je sve ono što zamišljate. Široke ulice, velike zgrade, jarka svjetla, billboardi. Nenormalno čist za jedan velegrad. Po danu, on je gotovo pust jer su svi na poslu, a negdje iza 18:00 se naglo popuni, i onda na dijelovima djeluje doslovno kao mravinjak.

dsc02499
Naša je prva postaja bila Shinjuku National Garden za koji ćete morati platiti ulaznicu od 200 yena (oko 2$). Premda prekrasan, nisam sigurna bih li ga retrospektivno preporučila jer Tokijo ima velik broj prekrasnih parkova s jednako impozantnom prirodom. Neki primjeri su Yoyogi i Oedo park, kao i vrt Imperial Palacea koje smo također narednih dana posjetili, i koji su mi svi redom draže lokacije – a besplatne. Općenito, parkovi i vrtovi Tokija su nešto posebno, izuzetno održavani i uređeni, izuzetno prostrani, izuzetno zen.

dsc02257
dsc02309
Fun fact: neke stvari koje kod nas nisu normalne, ondje jesu. Konkretno, srkanje u restoranu i kopanje nosa. Za prvo znam da se masovno radi, i doživjela sam scenu u kojoj je jedan deda srkanjem nadglasao žamor ostatka restorana. Za drugo nisam sigurna koliko je “normalno” ondje, ali recimo samo da sam zamijetila najmanje 15-ak intenzivnih kopača nosa, i naprosto se nakon toga više nije činilo kao slučajnost. 😀 Susreli smo i dvije osobe za koje sam ocijenila da im nije “najbolje u glavi”, premda se možda samo radi o kulturološkim različitostima – vi ocijenite. (Točan odgovor je – ne radi se. Bilo je prebizarno da bi bilo normalno). Primjerice. Jedan nam je gospodin od 50-ak godina pokušavao ponuditi svoje sportsko piće, polupopijeno, nasred ulice. Naše kimanje glavom nije baš shvatio. Dapače, otrčao je do prvog automata za piće (koji se tamo nalaze na svakom koraku, bez pretjerivanja) i počeo ubacivati kovanice da nam kupi to piće. Dok je odlazio, primijetila sam da ispod trenirke ne nosi gaće. A nije imao niti zube. Malo je reći da smo ostali u čuđenju.
dsc02766
Ali, japanska ljubaznost je nešto od čega bismo svi mogli nešto naučiti, i nešto što sam odlučila ponijeti sa sobom nazad u Hrvatsku. Znate onaj moment kad dođete na kasu, pa vam loše raspoložena prodavačica doslovno baci pare preko pulta, bez pogleda, bez doviđenja? E, to. U Japanu toga nema. Kad dođete na kasu kupiti bijedne žvake, ono što slijedi prava je ceremonija koja je kod nas doslovno nezamisliva. Novac kojim plaćate se bez iznimke polaže u malu metalnu posudicu ispred vas, te vam se u istu uzvraća do zadnjeg centa. Kod Japanaca nema koncepta napojnice, niti se od vas u restoranu očekuje da dajete napojnicu – ovo je ponašanje čak uvredljivo za njih. Nakon što primite svoj ostatak, slijedi obostrani naklon u znak poštovanja ove transakcije, te vas se otpraća uz jako puno zahvale. Niti jednom nisam u Japanu vidjela neljubaznu ili neraspoloženu osobu u uslužnoj djelatnosti, a rade puno duže sate i mnogo savjesnije od zapadnjaka. Posvete vam se u potpunosti, pokušavaju vam rukama i nogama pomoći.

dsc02355Posveta Hachiku blizu Shibuya prijelaza

U Japanu je stopa nezaposlenosti 3% te rade doslovno svi: vidjela sam i ljude u poznim godinama kako, primjerice, stoje nasred ceste i reguliraju promet. Postoje i poslovi koji su za naš pojam potpuno nepotrebni. Pri dolasku u Kyoto, vidjeli smo ženu koja je na izuzetno malom i neprometnom raskrižju UZ SEMAFOR KOJI RADI regulirala promet malom žutom zastavicom. 😀 Ali, ona je to radila toliko doslijedno i predano, kao da obavlja posao bodyguarda za samog cara – i upravo takav nivo ophođenja punog odgovornosti vidite u Japanu na svakom koraku.

dsc02739
dsc02783

Ako putujete u Tokijo, uzmite stan negdje u centru i metro vam gotovo uopće neće trebati (naravno, ako ste voljni malo pješačiti jer je Tokio ipak ogroman – propješačili smo oko 150 km Tokija u tjedan dana). Mi smo bili u kvartu Shinjuku koji je dosta centralan i koristili smo metro možda 2 puta u 7 dana. Cijene za jedan smjer su od 170 do nekih 250 yena (oko 2$, malo se razlikuju ovisno o linijama), a putovati možete i JR passom. Japan Railway Pass je super stvar jer vam omogućuje putovanje shikansenima (onim superbrzim bullet vlakovima), ali je dosta skup. Tjedni JR pass je nešto manje od 2000 kuna po osobi. Moj prijedlog: ako putujete između gradova (naša ruta je bila Tokyo – Kyoto – Nara – Osaka), onda vam se JR totalno isplati jer je najefikasniji način prometanja. Ako ste samo u Tokiju, ne morate ga uzimati.

dsc02652
Za geekove, idealan kvart je Akihabara jer ima sve od maid caffeova (gdje vam djevojka odjevana u outfit sluškinje poslužuje piće) do dućana u kojem možete kupiti najnovije igrice, mange i slično. To nije baš moj thing pa vam nažalost ne mogu reći ništa superopširno o ovoj temi. Osim toga, tematski caffeovi su posvuda. Postoji jež caffe, sova caffe, čak i caffeovi za one najusamljenije gdje možete “unajmiti” nekoga da sjedi s vama. Što nije čudno jer su Japanci izuzetno usamljen i socijalno distanciran narod. Tako ćete na svakom koraku vidjeti i Pachinko&Slot, mjesto gdje se susreće nenormalna kakofonija tisuću 8-bit melodija i jednako širok spektar električnih boja. I dok vi mislite da ste na korak do epileptičnog napadaja (što vjerojatno jeste), Pachinko&Slot je slika i prilika modernog Tokija koju morate doživjeti barem pogledom izvana: ljudi koji rade čak i 12 sati dnevno, nakon posla u odijelima svraćaju u kockarnice gdje poput zombija gledaju u superšarene ekrane ukrašene manga likovima i troše novac. I dok se kod nas kockanje tretira gotovo kao oblik devijantnog ponašanja, u Japanu je ovo totalno normalan vid zabave. Otprlike kao i karaoke koje smo također isprobali.

dsc02520Odličan cat caffe, Nayankato

Ako ste gledali Lost in translation, vjerojatno se sjećate karaoke scene. E točno tako izgledaju karaoke tamo. Dođete s ekipom, dobijete svoju sobu koja košta 600 yena (oko 6$) za pola sata po osobi, dobijete 2 mikrofona i ekran na kojem vidite tekst, dobijete piće u zanemarivoj količini. I pjevate. Stvarno je zabavno (mi smo na kraju ostali 2 sata, što je dovoljno da se 9 osoba, koliko nas je bilo, ispjeva i solo i u duetu). S nama je tom prilikom bila i jedna Japanka kojoj sam nažalost zaboravila ime, ali mogu si misliti što je mislila o nama divljacima kad smo iz zaje*ancije počeli s Wooden pints od Korpiklaanija (tko zna o čemu pričam, high five).

dsc02585
dsc02587

Od hramova smo u Tokiju posjetili samo jedan, i to u blizini Yoyogi parka, Meiji Jingu s pripadajućim vrtom koji je stvarno prekrasan. Polje irisa. Neke čudne bube koje nisam nigdje prije vidjela. Općenito, ako idete u Japan, idite na duže od tjedan dana jer toliko vam nije dovoljno niti za sami Tokijo, a stvarno je nenormalna šteta otići ondje i ne posjetiti druge lokacije. Najbolji izbor hramova ćete sigurno pronaći u Kyotu. Ustvari, ideju tradicionalnog Japana, s machyijama i gejšama i hramovima nećete uopće iskusiti ako ostanete samo u Tokiju. Što ne znači da Tokio sam po sebi nije fascinantan. Je. Ali je užasno urban, moderan, užurban. Tokio u jednoj slici su ogromni neonski plakati i Shibuya prijelaz gdje se slijevaju stotine ljudi istovremeno.

dsc02706
dsc02735
Bjuti žene – u Tokiju SVAKAKO odite u korejsku četvrt. Ja nisam mogla vjerovati da takvo nešto postoji, ali to su doslovno dućan na dućanu korejske kozmetike. Možete cijeli dan šetati jednom ulicom i kupovati kozmetičke sitnice ako imate dovoljno para jer su uglavnom višestruko skuplje nego u Južnoj Koreji (odnosno, ako naručujete s južnokorejskih beauty sajtova). Ali je super iskustvo za isprobati te sve stvari uživo i raditi mentalne zabilješke što ćete sve naručiti kad se vratite doma. 😀 Uglavnom, o tom beauty aspektu ide poseban post jer imam previše toga za napisati ovdje.

dsc02483To je taj pogled! U dućanu s kozmetikom, naravno

Ali da, korejska četvrt. TOTALNO drugačije iskustvo od Japana. A usred Tokija. Cijene hrane višestruko niže. Za one koji vole, mesina na svaka 2 metra. Ljudi izgledaju drugačije, i to odmah skužite. Gledaju vas direktno u oči dok prolazite, što ekipa u Tokiju uopće ne radi jer: ili gledaju u mobitel ili gledaju kroz vas. Drugačije se oblače. K-pop i K-beauty plakati vrište sa svake zgrade. Sve je nekako više divlje, glasnije, mirisi sa svih strana. Kimchi ovo, Kimchi ono. Uglavnom, posjet korejskoj četvrti mi je bilo jedno od dražih iskustava u Tokiju jer stvarno nisam očekivala da je dio grada tako “odrezan” i homogen što se tiče Koreanaca.

dsc02439

Kad sam pričala s prijateljima koji su zbog posla živjeli u Japanu, rekli su mi da je Kyoto ono što se turisti nadaju da će Tokijo biti, i s tom bih se rečenicom 100% složila. Ako vas, spram urbanog, više zanima povijesni aspekt Japana, Kyoto je vaše must-see odredište. Naspram Tokija, ondje još uvijek možete vidjeti tradicionalnu japansku arhitekturu, palače šoguna, hramove, gejše. Oni koji su u Japan došli uživati u shoppingu moći će to obaviti u Gion ulici koja je jako dugačka i obiluje restoranima i dućanima. Svilene marame, japanski brendovi kozmetike, porculan, ukrasne tričarije poput maneki-neko sretnih mačaka – sve ćete to lako pronaći upravo ondje.

dsc02806
dsc02848
A skrenete li u neku od sporednih ulica, moći ćete vidjeti tradicionalne kuće, machyje, od tamnog drveta. Kyoto je hram do hrama, a mene se posebno dojmio Nijo dvorac izgrađen 1603. koji slovi za najljepši primjerak iz feudalnog perioda Japana i koji je stavljen na listu zaštićene UNESCO svjetske baštine. Naravno, nismo smjeli ništa slikati ondje što sam ja ispoštovala, mada moram reći da hrpa posjetitelja oko mene nije, i apsolutno ne mogu podnijeti kad su ljudi takve seljačine. Evo, ispuhala sam se malo. 😀

Processed with VSCO with c1 preset

Stanicu dalje od Kyota posjetite Arashiyamu gdje možete prošetati kroz prekrasnu šumu bambusa i diviti se ljepoti ove planete, i Iwatajamu gdje možete uživati u planinskim majmunima. 🙂

Processed with VSCO with g3 preset

Priroda <3

dsc03081 dsc03185

Ovaj predugački post završit ću s osvrtom na Naru koja je bila moje najdraže iskustvo u čitavom Japanu. Naime, Nara je grad gdje jeleni i srne neometano hodaju ulicama. Totalno su pitomi i mekani i nježni, i možete kupiti keksiće da ih hranite. Pošteni bunt keksića košta samo 150 yena, tj. oko 10 kuna, a iskustvo je nezaboravno. Nažalost, u Nari sam provela samo jedno popodne, no svakako bih se vratila jer je prekrasna i nešto što ću pamtiti cijeli život.

dsc03361 dsc03350 dsc03339 dsc03269 dsc03320
Nadam se da ste izdržali do kraja posta i da sam vas inspirirala da bukirate put u Japan, a u sljedećem tekstu ću se osvrnuti na japanske beauty brendove, trendove, bizarne gadgete za uljepšavanje i, naravno, pokazati vam što sam ja ondje odabrala za sebe. Čitamo se! 🙂

Danas sam odlučila sjesti i prenijeti vam tok nekih svojih misli i načela o vlastitom bloganju. Blogam već godinama, nikada na blogu nisam napisala nešto neiskreno i prijetvorno, pa čak niti podsvjesno, i užasno se ponosim time. Htjela sam ovu temu proći s vama već puno puta, i uvijek mi je bilo neugodno napisati da sam zapravo stvarno sretna i zadovoljna s načinom na koji vodim ovaj blog – s jednakom ljubavlju kao i prvog dana. Pa evo, napisala sam to. Sad možete dalje čitati moj tok misli. Uživajte! 😀

Uspjeh se ne događa preko noći
OK, ovo vam je zasigurno poznato i ne otkrivam vam nikakvu toplu vodu kad kažem da se uspjeh ne događa u 5 minuta (a pod ‘uspjeh’ mislim da vas se smatra ozbiljnim blogerom, da možete od bloga zarađivati, da se nalazite na mailing listama PR-ovaca, da vam ljudi vjeruju). I da, što ste prepoznatljiviji kao bloger u nekakvom oku javnosti, to vam se češće javlja ekipa koja od vas traži recept ili prečac kako do uspjeha, kako postati “poznat” ili “uspješan”. A recept je samo ovaj: budite supermarljivi, fokusirani, radite ono što volite i radite to najbolje što znate, imajte poštovanja prema brendovima s kojima ostvarite suradnju, ali i prema čitateljima.

Meni se brendovi vrlo često javljaju s ponudama za suradnju, žele mi poslati neku novu kolekciju na isprobavanje i slično – i to mi je OK. No, ja (ako želim biti dobar bloger) ne mogu tom istom brendu u zamjenu za slanje proizvoda ponuditi pozitivnu recenziju. Pa ih stoga odmah obavijestim da pozitivne recenzije imam samo na proizvode koji mi se uistinu svide. Ako im je to OK, super. Ako nije, opet super. 🙂 Ali poanta je da morate imati standard i držati do njega 100%. I onda, kad ljudi skuže da vi imate svoju šprancu, događa se “uspjeh” u vidu prepoznatljivosti i izjednačavanja blogera s kvalitetom u pisanju / fotkanju / vjerodostojnosti itd..

Uspjeh nije mjerljiv samo brojkama
Prvi pasos me dovodi do drugog – uspjeh nije mjerljiv samo brojkama. Da, danas brendovi u 99% slučaja prvo gledaju brojke na društvenim mrežama (gdje bolje kotiraju oni koji se agresivnije guraju i samopromoviraju, i to je jednostavno tako). Ali vrlo često ti nahajpani blogovi s velikim brojkama nemaju ogroman utjecaj na kupce, tj. publiku. Jer, što je blog “veći” i profesionalniji po sadržaju (barem u toj nekoj zamišljenoj percepciji popularnosti), to ga dobar dio čitateljstva manje doživljava kao blog, a više kao produžetak neke marketinške kampanje brendova s kojima dotični bloger ostvaruje suradnju.

I to je taj začarani krug u kojem bloger zapravo s popularnošću ostvaruje više suradnji (uglavnom s prihodima), a samim time doživljava i percipirano etičko propadanje s obzirom na činjenicu da ‘biti bloger’ treba značiti biti ‘biti neovisan u stavu’ što je nespojivo s konceptom monetariziranja svoje persone i osobnih stavova. Tko god vam kaže suprotno, laže vas. 🙂 Ali s druge strane, morate shvatiti da su bivanje “personom”, dobri odnosi s brendovima pa i suradnje s prihodima od strane tih istih brendova normalna stvar, i da u tome nema ništa loše dok god bloger ne skriva činjenicu da svoje mišljenje monetarizira, odnosno da neki proizvod nije kupio svojim novcem. Na vama je da odlučite želite li vi nečiji stav shvatiti ozbiljno i vjerovati – ili ne.

Lako je izgubiti kredibilitet. A on je sve.
Ja sam stvarno superponosna na sebe jer znam da ne kenjuckam na blogu i ne pričam gluposti koje nemaju veze s mozgom samo zato da vam “namjestim” neki IT proizvod ili da što više ličim na superpopularne trendušice slijedeći neku imaginarnu formulu internetskog uspjeha. Sigurna sam da bih bila poznatija da to radim i da bih imala više angažmana, ali đabe kad bih ja znala da to nisam ja. A stvarno sam uvjerena da je to najbitnije u bloganju jer ako ste vi carbon kopija drugih XY blogera, onda ćete možda imati više sljedbenika jer radite trendi stvari, ali bit ćete toliko bezukusni da nitko neće niti primijetiti da vas nema kad vas nema. A svi znamo što to znači. Nebitnost. Ako netko radi nešto nebitno, onda bolje da to uopće ne radi. Čemu prosipati energiju u vjetar? Radije odite volontirati negdje, radite jogu doma, pecite kifle, ma bilo što.

Ponekad vas doživljavaju kao celebrityja
U više navrata sam doživjela da me netko ne pozdravi kad me vidi u prolazu pa mi se javi kasnije da bi mi to naglasio, pa čak i to da je curkama bed otić popit kavu sa mnom jer sam ja Babushka. Ljudi moji, šta vam je. 😀 Ja sam Babushka. Ja sam Jelena. To je ista stvar. Pijem kavu bez mlijeka, s malo šećera. Na finoj lokaciji. Možemo popit kavu kad god i nemojte me više rastuživat s tim glupostima jer ja stvarno želim popit kavu s vama i upoznat vas i pozdravit vas na ulici. 😀
Pa opet – vrlo često vas podcjenjuju.
Čitatelji i brendovi ne vide koliko rada zahtijeva jedna jedina objava, i iskreno to je OK, ne bi to niti trebali znati. 🙂 Pisanje, fotkanje, obrada fotki, društvene mreže – tko god vam kaže da to uz redovite objave nije ful-time posao, laže. Ali nećemo se sad opterećivati sa svime time što mi blogeri radimo, već bih se na trenutak htjela osvrnuti na nešto drugo. Jednom prilikom sam dobila izjavu da mi kreativci “nešto kuckamo pola sata” i to mi je lijepo ilustriralo što ljudi zapravo misle o bloganju i općenito preživljavanju od pisanja (jer sam svojedobno radila i kao novinar pa znam). Prestrašno koliko se čovjek osjeti maleno i loše kad ga neki kreten ili kretenuša tako spusti.

I inače nikada ne bih spominjala KOLIČINU posla jer je ona nebitna ako nešto voliš radit. Ako ti uživaš u tome, onda ćeš sjest za laptop u ponoć i “kuckat” do nesvjestice. Ali percepcija da mi okinemo jednu sliku (i odmah je kao savršena), nešto iskuckamo tek toliko da stoji, i dalje je prisutna i među publikom i među potencijalnim poslovnim suradnicima. Koji onda misle (vraćam se na točku 2) da je dovoljno poslati vam kremu i to je to. Jer eto, moje cjelomjesečno testiranje proizvoda i cijeli kreativni i manualni proces koji ide skupa s tim vrijedi 30 ili 50 kuna. Je kak’ da ne. 😀 Pa se onda osjetite malo glupavi ako vam se na tjednoj ili dnevnoj bazi javlja hrpa nekih brendova s ponudama za suradnju, a nitko vas ne bi platio osim “u naturi”, a vi znate koliko će ljudi (koji vam vjeruju) zatim otići kupiti tu kremu i dati svoje novce tom istom brendu. Vi ćete, naravno, i dalje biti na nuli.

Pa gle. Ako se osrednjim portalima nespecijaliziranima za kreme i makeup plaćaju PR objave, a vi imate ciljanu publiku koja ciljano otvara vaše tekstove s namjerom da pronađe novi dobar proizvod, onda se s vremenom počnete pitati jeste li stvarno glupi da za brendove odrađujete free marketing.

Biti bloger ima težinu
I nosi sa sobom teret društvene odgovornosti. Sve ovo što sam napisala nema smisla ako bloger samo počne gledati svoju materijalnu korist i tražiti način da se pod bilo koju cijenu što bolje pozicionira na ljestvici popularnosti. Ponekad morate odbit suradnju jer se ona ne uklapa u sadržaj vašeg bloga. Jer smatrate da nije za vašu publiku. Jer se unutar iste uvjetuju stvari koje smatrate da nisu etične prema vašoj publici. I tu argument da nemate para ovaj mjesec ne smije biti presudan. A kad freelancate, najčešće nećete imati puno para. 😀

I tu je težina bloganja koju publika ne vidi. Ne razumije da SVATKO MOŽE USPJETI. Ako si voljan konzistentno igrati prljavo (sad bih vam tu navela neke metode, ali to mi je nivo koji ne želim niti diskutirati na svojem webprostoru), onda ti ne treba niti neki talent niti ljubav prema tome što radiš. Jer na kraju krajeva, neetični blogeri nisu tu zbog ljubavi. A blog bez duše, bez emocije, bez iskrenosti – nije blog. Barem ne u mojim očima.

Page 1 of 171234510...Last »