Japan. Odakle početi? Od početka!

Bio je to put od nemalih 22 sata. Ako tome pribrojite činjenicu da se putovalo iz Zagreba predvečer,  to vam dođe na skoro 30 sati ful-on-zombi-modea. Išli smo Qatar zračnom kompanijom i da – preporučila bih ju. Ljubazne stjuardese, iznenađujuće dobra hrana, dobar izbor filmova, maska za spavanje, jednokratna četkica i pasta za zube. Nije nam otkazao motor u zraku, i nisu nas istovarili kao vreću krumpira što je svakako plus. Obilje sokova, čajeva, kave – od kojih je jedan sok od naranče završio na mojoj glavi sad pri povratku iz Tokija. Ah, taj osramoćeno – zbunjeni pogled debeljuškastog stjuarda nakon što me poprskao po kosi, košulji i naočalama. Obilno ispričavanje, a zatim i gesta koju sam mogla protumačiti jedino kao ispriku: pokunjene glave i šutke je u prolazu jedan ekstra kroasan stavio na moj pladanj. Htjela sam malo umrijeti od smjeha u sebi, ali umor nije dozvoljavao.

dsc02536
dsc02533
No, bacimo se mi na ono bitno. Izlazak iz aviona, stižemo u Tokijo. Prvi šok: odlazimo u dućan na aerodromu jer sam ja pregladnila (nadobudno sam u avionu uzela sirovi veganski menu što je značilo grickanje celera dok su svi jeli nešto fino oko mene – budite pametniji od mene), kad ono NIŠTA FAKING NE RAZUMIJEM. Ni slova engleskog. A sve pakirano u plastiku, uključujući i bananu. Jedna banana u nečem što izgleda kao plastični kondom, piše 350 yena ispod. Preračunavam, dok Vjeko bezuspješno pokušava prevesti japansko pismo s drugih manje poznatih artikala. 350 yena – otprilike 3 i pol dolara – otprilike 24 kune. Hvatam se za glavu. Uzimamo nešto što izgleda kao jogurt i sushi koji izgleda primamljivo ako je sirova riba vaš thing, te krećemo prema autobusu koji nas treba odbaciti do centra grada.

dsc02230
Bus kaže da dolazi u 12:15. U 12:13 nas neki lik poravnava u liniju ispred naznačenog mjesta, ja u duhu prave Balkanke gledam kao “šta sad ovaj radi i zna li on da je 12:15, odnosno 30 sati nespavanja za mene?”, a u 12:15 (na sekundu!) dolazi bus i svi tako pravocrtno krećemo prema njemu. Osjećam se kao da ponovno imam 8 godina i samo čekam da me netko upari pa da počnemo ulazit u bus dva-po-dva.

Dolazimo do centra. E jebiga. Prošlo je 12 sati i ne radi više podzemna. Mi nemamo wi-fi. Nitko ne priča engleski. Dapače, vide nas iz daljine kako dolazimo s kartom u rukama i okreću se od nas kao od dva gubavca tiho ponavljajući NO, NO. Ta averzija prema pričanju na engleskom će se nastaviti i sljedećih 10 dana. Oni jednostavno NE ZNAJU engleski. Nije za zamjeriti. Umorna sam i ne da mi se. Entuzijazam je totalno nepostojeć. Nakon toliko sati leta, osjećam se prljavo i umorno i lobotomizirano, i sve što želim je tuš i krevet. I hranu koju mogu prepoznati.

dsc02229
dsc02322
Njihove su ulice tako loše označene da bih vjerojatno prije našla bilo koju ulicu u bilo kojem hrvatskom gradu bez karte nego neku njihovu sa kartom. Oni imaju nešto kao blokove. I onda neke numerirane dijelove, ali bez smisla i reda. Mi smo u iznajmljenom stanu (AIRbnb) imali pocket wi-fi kojeg smo nosili sa sobom i to nas je spasilo što se tiče daljnjeg snalaženja po gradu. Ma nije Tokio toliko neshvatljiv koliko je totalno drugačiji od svega na što smo dotad navikli pa je inicijalni šok bio stvaran. Ukratko, ne budite škrti i nabavite si nekako wi-fi.

Dolazimo u stan. NO SHOES, vrišti napomena. OK, OK. Uglavnom, skidajte cipele prije ulaska u japanski stan. Gacati s cipelama po stanu je ozbiljna uvreda, a realno ionako nas smatraju prljavim i pomalo zaostalim zapadnjacima. Onak… nije ni to za zamjeriti. Jedan dan ulazim u Daiso (nešto kao “sve po 100 yena” dućan) i tamo neki Indoeuropljanin SJEDI NA PODU I MASIRA SI PRLJAVO STOPALO. Gađenje nivo milijun. Nije mu bilo slabo (osim možda u glavi) – on je samo odlučio malo odmoriti svoje kužne noge nasred poda dućana. No biggie.

dsc02627Tokio zoo

Dakle…Stan. Ili je to bio Hobitland? Nisam sigurna, ali je sve unutra toliko minijaturno da nema teoretske da se ne izubijate dok se krećete po stanu. Kada ful uska, a duboka, s nekim metalnim kukama okolo… stvarno je izgledalo kao spremnik za otapanje leševa u kiselini. 😀 A ostatak stana Ikea. Isti jastuk koji i mi imamo doma. Ah, dašak dnevne sobe u dalekom Japanu – thanks, Ikea.

dsc02674
dsc02569

Tokyo dome rollercoaster – mi smo bili OVDJE 😀

Uglavnom, Japanci žive u tako malim prostorima, nama je to nepojmljivo, osim ako si teška socijala. Tjeskobno. Ima nešto totalno zatvorski u tom iskustvu malog prostora u kojem konzumiraš plastične nudle ili anemičnu rižu. Pogodili ste – hrana me nije oduševila – osim sushija. Uglavnom sam se hranila po indijskim i nepalskim restoranima kojih stvarno ima na svakom koraku. Živo curry, apsolvirala sam cijeli vege menu prosječnog indijskog restorana. Što ne mogu reći za japanski. Jedu dosta mesa i ribe, i gotovo SVE je napravljeno s ribljim temeljcem. Probali smo jesti i njihovo ekstremno preskupo voće i povrće, i recimo samo da mi je duša plakala za našim podnebljem. Najjeftinije što smo našli: jedna mrkva za skoro 7 kuna. Hrana je i inače skuplja od naše, DOSTA SKUPLJA. Najjeftiniji restorani nude obrok za 60-ak kuna (naspram naših 30-ak). Naspram nas, jeftine su im klice soje i tofu. Znam, jako random preporuka, ali shvatite me, ljudi: ja sam tamo uglavnom jela klice i tofu i rižu koju više ne želim vidjeti barem do kraja godine. 😀

Sljedeće jutro sam se probudila s katastrofalnom glavoboljom. Jet lag je stvaran i užasan. Pogledom tražim kavu. Imamo samo drip kavu u stanu. To je ustvari vruća voda koja je samo u letu dotaknula zrno kave. Okus anemičan do bola, a ja sam navikla na jaku kavu da me digne iz kome na dane kad sam tako pogažena. Ovo nije niti koma nego mrtvilo totalno. Uopće ne želim pričat.

Processed with VSCO with hb2 preset

Shibuya prijelaz

Prvi put vidim stan po danu. Izgleda bolje nego sinoć. Izlazim na balkon, a ispred mene ljepota grada stisnuta u jedan egzotičan vidik. Japansko sunce je upeklo – već sam pomalo zaboravila osjećaj ljeta na ramenima. Uzimam duboki udah. U sebi preračunavam koliko je sati “doma”. Minus 7 sati. I dok vi vjerojatno spavate, slikam prvi selfie s balkona. Više nije bitan niti jet lag, niti drip kava niti glavobolja – znam da me čeka avantura života.

Tokijo je sve ono što zamišljate. Široke ulice, velike zgrade, jarka svjetla, billboardi. Nenormalno čist za jedan velegrad. Po danu, on je gotovo pust jer su svi na poslu, a negdje iza 18:00 se naglo popuni, i onda na dijelovima djeluje doslovno kao mravinjak.

dsc02499
Naša je prva postaja bila Shinjuku National Garden za koji ćete morati platiti ulaznicu od 200 yena (oko 2$). Premda prekrasan, nisam sigurna bih li ga retrospektivno preporučila jer Tokijo ima velik broj prekrasnih parkova s jednako impozantnom prirodom. Neki primjeri su Yoyogi i Oedo park, kao i vrt Imperial Palacea koje smo također narednih dana posjetili, i koji su mi svi redom draže lokacije – a besplatne. Općenito, parkovi i vrtovi Tokija su nešto posebno, izuzetno održavani i uređeni, izuzetno prostrani, izuzetno zen.

dsc02257
dsc02309
Fun fact: neke stvari koje kod nas nisu normalne, ondje jesu. Konkretno, srkanje u restoranu i kopanje nosa. Za prvo znam da se masovno radi, i doživjela sam scenu u kojoj je jedan deda srkanjem nadglasao žamor ostatka restorana. Za drugo nisam sigurna koliko je “normalno” ondje, ali recimo samo da sam zamijetila najmanje 15-ak intenzivnih kopača nosa, i naprosto se nakon toga više nije činilo kao slučajnost. 😀 Susreli smo i dvije osobe za koje sam ocijenila da im nije “najbolje u glavi”, premda se možda samo radi o kulturološkim različitostima – vi ocijenite. (Točan odgovor je – ne radi se. Bilo je prebizarno da bi bilo normalno). Primjerice. Jedan nam je gospodin od 50-ak godina pokušavao ponuditi svoje sportsko piće, polupopijeno, nasred ulice. Naše kimanje glavom nije baš shvatio. Dapače, otrčao je do prvog automata za piće (koji se tamo nalaze na svakom koraku, bez pretjerivanja) i počeo ubacivati kovanice da nam kupi to piće. Dok je odlazio, primijetila sam da ispod trenirke ne nosi gaće. A nije imao niti zube. Malo je reći da smo ostali u čuđenju.
dsc02766
Ali, japanska ljubaznost je nešto od čega bismo svi mogli nešto naučiti, i nešto što sam odlučila ponijeti sa sobom nazad u Hrvatsku. Znate onaj moment kad dođete na kasu, pa vam loše raspoložena prodavačica doslovno baci pare preko pulta, bez pogleda, bez doviđenja? E, to. U Japanu toga nema. Kad dođete na kasu kupiti bijedne žvake, ono što slijedi prava je ceremonija koja je kod nas doslovno nezamisliva. Novac kojim plaćate se bez iznimke polaže u malu metalnu posudicu ispred vas, te vam se u istu uzvraća do zadnjeg centa. Kod Japanaca nema koncepta napojnice, niti se od vas u restoranu očekuje da dajete napojnicu – ovo je ponašanje čak uvredljivo za njih. Nakon što primite svoj ostatak, slijedi obostrani naklon u znak poštovanja ove transakcije, te vas se otpraća uz jako puno zahvale. Niti jednom nisam u Japanu vidjela neljubaznu ili neraspoloženu osobu u uslužnoj djelatnosti, a rade puno duže sate i mnogo savjesnije od zapadnjaka. Posvete vam se u potpunosti, pokušavaju vam rukama i nogama pomoći.

dsc02355Posveta Hachiku blizu Shibuya prijelaza

U Japanu je stopa nezaposlenosti 3% te rade doslovno svi: vidjela sam i ljude u poznim godinama kako, primjerice, stoje nasred ceste i reguliraju promet. Postoje i poslovi koji su za naš pojam potpuno nepotrebni. Pri dolasku u Kyoto, vidjeli smo ženu koja je na izuzetno malom i neprometnom raskrižju UZ SEMAFOR KOJI RADI regulirala promet malom žutom zastavicom. 😀 Ali, ona je to radila toliko doslijedno i predano, kao da obavlja posao bodyguarda za samog cara – i upravo takav nivo ophođenja punog odgovornosti vidite u Japanu na svakom koraku.

dsc02739
dsc02783

Ako putujete u Tokijo, uzmite stan negdje u centru i metro vam gotovo uopće neće trebati (naravno, ako ste voljni malo pješačiti jer je Tokio ipak ogroman – propješačili smo oko 150 km Tokija u tjedan dana). Mi smo bili u kvartu Shinjuku koji je dosta centralan i koristili smo metro možda 2 puta u 7 dana. Cijene za jedan smjer su od 170 do nekih 250 yena (oko 2$, malo se razlikuju ovisno o linijama), a putovati možete i JR passom. Japan Railway Pass je super stvar jer vam omogućuje putovanje shikansenima (onim superbrzim bullet vlakovima), ali je dosta skup. Tjedni JR pass je nešto manje od 2000 kuna po osobi. Moj prijedlog: ako putujete između gradova (naša ruta je bila Tokyo – Kyoto – Nara – Osaka), onda vam se JR totalno isplati jer je najefikasniji način prometanja. Ako ste samo u Tokiju, ne morate ga uzimati.

dsc02652
Za geekove, idealan kvart je Akihabara jer ima sve od maid caffeova (gdje vam djevojka odjevana u outfit sluškinje poslužuje piće) do dućana u kojem možete kupiti najnovije igrice, mange i slično. To nije baš moj thing pa vam nažalost ne mogu reći ništa superopširno o ovoj temi. Osim toga, tematski caffeovi su posvuda. Postoji jež caffe, sova caffe, čak i caffeovi za one najusamljenije gdje možete “unajmiti” nekoga da sjedi s vama. Što nije čudno jer su Japanci izuzetno usamljen i socijalno distanciran narod. Tako ćete na svakom koraku vidjeti i Pachinko&Slot, mjesto gdje se susreće nenormalna kakofonija tisuću 8-bit melodija i jednako širok spektar električnih boja. I dok vi mislite da ste na korak do epileptičnog napadaja (što vjerojatno jeste), Pachinko&Slot je slika i prilika modernog Tokija koju morate doživjeti barem pogledom izvana: ljudi koji rade čak i 12 sati dnevno, nakon posla u odijelima svraćaju u kockarnice gdje poput zombija gledaju u superšarene ekrane ukrašene manga likovima i troše novac. I dok se kod nas kockanje tretira gotovo kao oblik devijantnog ponašanja, u Japanu je ovo totalno normalan vid zabave. Otprlike kao i karaoke koje smo također isprobali.

dsc02520Odličan cat caffe, Nayankato

Ako ste gledali Lost in translation, vjerojatno se sjećate karaoke scene. E točno tako izgledaju karaoke tamo. Dođete s ekipom, dobijete svoju sobu koja košta 600 yena (oko 6$) za pola sata po osobi, dobijete 2 mikrofona i ekran na kojem vidite tekst, dobijete piće u zanemarivoj količini. I pjevate. Stvarno je zabavno (mi smo na kraju ostali 2 sata, što je dovoljno da se 9 osoba, koliko nas je bilo, ispjeva i solo i u duetu). S nama je tom prilikom bila i jedna Japanka kojoj sam nažalost zaboravila ime, ali mogu si misliti što je mislila o nama divljacima kad smo iz zaje*ancije počeli s Wooden pints od Korpiklaanija (tko zna o čemu pričam, high five).

dsc02585
dsc02587

Od hramova smo u Tokiju posjetili samo jedan, i to u blizini Yoyogi parka, Meiji Jingu s pripadajućim vrtom koji je stvarno prekrasan. Polje irisa. Neke čudne bube koje nisam nigdje prije vidjela. Općenito, ako idete u Japan, idite na duže od tjedan dana jer toliko vam nije dovoljno niti za sami Tokijo, a stvarno je nenormalna šteta otići ondje i ne posjetiti druge lokacije. Najbolji izbor hramova ćete sigurno pronaći u Kyotu. Ustvari, ideju tradicionalnog Japana, s machyijama i gejšama i hramovima nećete uopće iskusiti ako ostanete samo u Tokiju. Što ne znači da Tokio sam po sebi nije fascinantan. Je. Ali je užasno urban, moderan, užurban. Tokio u jednoj slici su ogromni neonski plakati i Shibuya prijelaz gdje se slijevaju stotine ljudi istovremeno.

dsc02706
dsc02735
Bjuti žene – u Tokiju SVAKAKO odite u korejsku četvrt. Ja nisam mogla vjerovati da takvo nešto postoji, ali to su doslovno dućan na dućanu korejske kozmetike. Možete cijeli dan šetati jednom ulicom i kupovati kozmetičke sitnice ako imate dovoljno para jer su uglavnom višestruko skuplje nego u Južnoj Koreji (odnosno, ako naručujete s južnokorejskih beauty sajtova). Ali je super iskustvo za isprobati te sve stvari uživo i raditi mentalne zabilješke što ćete sve naručiti kad se vratite doma. 😀 Uglavnom, o tom beauty aspektu ide poseban post jer imam previše toga za napisati ovdje.

dsc02483To je taj pogled! U dućanu s kozmetikom, naravno

Ali da, korejska četvrt. TOTALNO drugačije iskustvo od Japana. A usred Tokija. Cijene hrane višestruko niže. Za one koji vole, mesina na svaka 2 metra. Ljudi izgledaju drugačije, i to odmah skužite. Gledaju vas direktno u oči dok prolazite, što ekipa u Tokiju uopće ne radi jer: ili gledaju u mobitel ili gledaju kroz vas. Drugačije se oblače. K-pop i K-beauty plakati vrište sa svake zgrade. Sve je nekako više divlje, glasnije, mirisi sa svih strana. Kimchi ovo, Kimchi ono. Uglavnom, posjet korejskoj četvrti mi je bilo jedno od dražih iskustava u Tokiju jer stvarno nisam očekivala da je dio grada tako “odrezan” i homogen što se tiče Koreanaca.

dsc02439

Kad sam pričala s prijateljima koji su zbog posla živjeli u Japanu, rekli su mi da je Kyoto ono što se turisti nadaju da će Tokijo biti, i s tom bih se rečenicom 100% složila. Ako vas, spram urbanog, više zanima povijesni aspekt Japana, Kyoto je vaše must-see odredište. Naspram Tokija, ondje još uvijek možete vidjeti tradicionalnu japansku arhitekturu, palače šoguna, hramove, gejše. Oni koji su u Japan došli uživati u shoppingu moći će to obaviti u Gion ulici koja je jako dugačka i obiluje restoranima i dućanima. Svilene marame, japanski brendovi kozmetike, porculan, ukrasne tričarije poput maneki-neko sretnih mačaka – sve ćete to lako pronaći upravo ondje.

dsc02806
dsc02848
A skrenete li u neku od sporednih ulica, moći ćete vidjeti tradicionalne kuće, machyje, od tamnog drveta. Kyoto je hram do hrama, a mene se posebno dojmio Nijo dvorac izgrađen 1603. koji slovi za najljepši primjerak iz feudalnog perioda Japana i koji je stavljen na listu zaštićene UNESCO svjetske baštine. Naravno, nismo smjeli ništa slikati ondje što sam ja ispoštovala, mada moram reći da hrpa posjetitelja oko mene nije, i apsolutno ne mogu podnijeti kad su ljudi takve seljačine. Evo, ispuhala sam se malo. 😀

Processed with VSCO with c1 preset

Stanicu dalje od Kyota posjetite Arashiyamu gdje možete prošetati kroz prekrasnu šumu bambusa i diviti se ljepoti ove planete, i Iwatajamu gdje možete uživati u planinskim majmunima. 🙂

Processed with VSCO with g3 preset

Priroda <3

dsc03081 dsc03185

Ovaj predugački post završit ću s osvrtom na Naru koja je bila moje najdraže iskustvo u čitavom Japanu. Naime, Nara je grad gdje jeleni i srne neometano hodaju ulicama. Totalno su pitomi i mekani i nježni, i možete kupiti keksiće da ih hranite. Pošteni bunt keksića košta samo 150 yena, tj. oko 10 kuna, a iskustvo je nezaboravno. Nažalost, u Nari sam provela samo jedno popodne, no svakako bih se vratila jer je prekrasna i nešto što ću pamtiti cijeli život.

dsc03361 dsc03350 dsc03339 dsc03269 dsc03320
Nadam se da ste izdržali do kraja posta i da sam vas inspirirala da bukirate put u Japan, a u sljedećem tekstu ću se osvrnuti na japanske beauty brendove, trendove, bizarne gadgete za uljepšavanje i, naravno, pokazati vam što sam ja ondje odabrala za sebe. Čitamo se! 🙂

Written by babushka
Beauty blogger, fitness enthusiast, cat mommy & life adventurer in love with the world.