Probudila sam se. U toplom krevetu, okružena svojim toplim i mekanim mačkama. U toplom stanu. U toplom Zagrebu, iako je studeni. Dan je lijep. Nebo je plavo. Rastežem se od nožnog palca do prve sijede vlasi.

Dočekala me kava. Kao i svakog jutra. Da, Vjeko kuha kavu svakog jutra jer se probudi prije mene. Nema veze što u posljednje vrijeme pijem varijantu bez kofeina koja “nikad neće biti prava kava” – kakva god bila, kava je jutro. Jutro je kava. Taj miris, ta slika šalice na mačke koja se primiče usnicama, taj taktilni klimaks. Kava.

Prvi na maženje dolazi Medo. Zapravo, na maženje dotetura Medo. Medo je još kao mače nastradao i zato danas pati od poremećaja ravnoteže. Uglavnom hoda kao pijan, pada na glavu najmanje 20 puta dnevno. Medo je mali heroj. Unatoč svojem očiglednom hendikepu, Medo ne dozvoljava da ga išta sputava u životu. Igra se, skače, prede, radi sve što ne smije, srami se kad ga uhvatim u nedjelu. Sjedi na krevetu usidren i gestikulacijom svojeg malog mačjeg tijela zahtijeva maženje. Medo je trapav, Medo je lav. Budi kao Medo.

Ustajem. Imam noge. One rade. S godinama sve lošije: koljena me neprestano podsjećaju na nemilosrdnu linearnost vremena. I na slikanje koljena koje vječito izbjegavam. I na uloške za cipele koje sam vjerojatno trebala nositi. Koje bih vjerojatno trebala nositi. Ali neću. Jer ulošci. Bljak. Smiješna sam si… Dobro je. Ako ikada zaboravim sama sebi biti smiješna, bolje da me nema.

Gdje koljena zakazuju, upada dobri doručak. Skrolam po svim živim i neživim portalima. Posvuda pesticidi i salmonela. Gulim dinju. Dinja u studenom. Sočna, jarko narančasta. Granny Smith jabuku. Bananu. Šarenilo na tanjuru. Okusi na jeziku. Bože, hvala ti na dinji u studenom.

Nakon doručka slijedi tuširanje. Kao da nije bilo dovoljno dinje i banane i jabuke, u kadi me čeka kokos. Nisam od onih koji ujutro trebaju mentol i šamar pred ogledalom, dovoljna mi je bezkofeinska kava i nešto egzotično u liku sapunice koja presijava sve one boje kao i tanjur malo prije. A onda svježi ručnici. Topli, mirisni, s najdražim omekšivačem. Onim bijelim na plišanog medvjeda s kojim bi se čak i četrdesetogodišnji vozač kamiona osjećao kao beba umotana u pamučnu kukuljicu.

Ponedjeljak je. Nema veze.
8:15 je. Nema veze.

Spremam laptop u novu torbu koju sam ubola na sniženju. Obožavam sniženja. Obožavam torbe. Odlučujem: danas ću obući pete. Kalkuliram u glavi koliko efektivnog hodanja imam danas. Stavljam mentalnu kvačicu na ideju peta. Neka mi je. Mogu curice od 16 godina, mogu i ja. Ako mi uleti neka kava popodne, proplakat ću od muke. Nema veze.

Lupam petama po stanu. Volim taj zvuk. Taj zvuk je čitava ideja žene, pomišljam. Sjetim se one stare reklame za Hardy i kako sam maštala da ću jednog dana ja biti “ta teta” iz reklame. Najednom u nosu osjećam miris ruža za usne i sillage parfema s mamine marame kojom sam se zaodjevala dok nije gledala. Sjetim se i kad sam prvi put polizala roll on dezodorans jer je fino mirisao. Smijem se na glas. Smijem se sama sa sobom.

Vrijeme je da se krene. Tisuću puta hvala. Život je dar. Svaki dan je dar, a ne košta baš ništa. I topli dan u studenom i kockica Milke koja će se slučajno pretvoriti u red čokolade u mojim ustima, i deda koji slatko drijema u busu dok nosi vrećice s placa, i mačke koji noću statiraju kao termočarape. Život je lijep.