Mass market industrije uglavnom su predatorskog tipa. Jaka riječ? Možda. Ali, sagledamo li činjenicu da vrebaju ženske nesigurnosti, neprestano kreiraju ideju “trendova koji se moraju slijediti” i nameću stadarde ljepote koje je nemoguće popratiti, teško je oteti se dojmu da je odnos tih impersonalnih industrija prema ženi istovremeno autoritativan i podmukao. Naše su nesigurnosti legitimirane, zatim hiperbolizirane, zatim eksploatirane. Začarani krug koji nije lako dokinuti.

Ženske su nesigurnosti legitimirane time što na svakoj reklamnoj kampanji, na svakoj naslovnici časopisa, na televiziji, u kinu, a odnedavno i na društvenim mrežama, postoji vizija alfa žene koja je zapravo prividno normalizirana idealna žena. Taj lik nas svojom fotošopiranom kožom i XS guzičicom bez celulita konstantno uvjerava da je “tu s nama”. Ta “normalna” alfa žena, čiji profil možemo stalkati i koju svakodnevno vidimo u izlogu dok idemo na posao, nema sve one probleme s kojima se susreće prosječna normalna žena. Ona nema puknutu najlonku, prokislu frizuru, ružne pramenove koji su trebali biti balayage, ali je frizerka krivo shvatila uputu. Nema plaću koja kasni, račune, bolesne roditelje, probleme s mužem. Nema niti problem s kilogramima pa tako može pojesti što god poželi, nema dlačice na suvišnim mjestima, ide na jogu 3 puta tjedno, ima najbolje prijateljice na svijetu. Nema više od 30 godina, ali ima direktorsku plaću. Sve stiže u životu. Stan blista, a nokti neoštećeni.

Hiperbolizacija ženske nesigurnosti nastaje u trenutku kad shvatimo da mi nismo sve to što ta “normalna” alfa žena jest, a s druge smo strane suočene s posramljujućim narativima koji nas prisiljavaju da se konstantno (re)definiramo, i zatim dijelimo u ženske tabore, redom izuzetno homogenizirane. Ili smo plus-size žene s oblinama i vješalice, ili smo supermodeli i hodajuće nakupine kolesterola. Ili smo žene-majke-kraljice, ili smo uspješne poslovne žene. Plavuše se bolje zabavljaju, a brinete se bolje udaju. Kao da ne postoji više varijanti idealnog, kao da ne postoji prostor koji izlazi iz “naših 16 metara” – svi stremimo biti što više isti, a opet najbolji i najposebniji među istima, pridajući trivijalnim, nebitnim stvarima diferencijalnu vrijednost, osovinu svoje persone.

Koju torbu netko ima, koje cipele je netko zakačio na Instagram, tko je obojao kosu, tko s kime prekinuo? I nemojte se uopće truditi uvjeravati me da takve stvari ne čitate, radila sam u novinarstvu dovoljno dugo da ZNAM kakvi tekstovi se čitaju najviše so please. Kao, nitko ništa ne prati, a svi sve znaju. Telepatija, valjda. Stvar je sljedeća: novinarstvo stvarate vi koji čitate novine. Da ne postoji potreba za takvim tekstovima, nitko ih ne bi pisao. Da ne postoji potreba za plastičnim operacijama, nitko ih ne bi radio. S kroksicama ista stvar. Stoga, molim vas lijepo.

Ali, kroksice nitko neće staviti na Instagram. O ne. Jednako kao što nitko na Instagram ne bi stavio svoje nepočupane gusjeničaste obrve dok to nije napravila Cara Delevingne ili sad ova nova bush-influencerica Natalia Castellar. Priča ide: curu su maltretirali zbog obrva pa je ona u inat svima napravila modeling karijeru sa svojim morbidno velikim obrvama. Jea rajt. Da nije bilo dobre mašinerije iza nje i da skupa s tim obrvama izgleda kao Nevenka iz Ljubav je na selu, stvarno sumnjam da bi završila na bilo kojoj naslovnici, s dužnim poštovanjem Nevenki i njezinoj modeling karijeri. Poanta je u tome da brendovi, mediji i svi ostali mass market giganti danas, u eri  prezasićenosti sadržajem, moraju napraviti distorziju u očekivanom kontinuumu da bi uopće bili primjećeni. Zato imamo gigantske obrve. Zato imamo Kim Kardashian i Kanye na naslovnice. Zato imamo sivu ili tirkiznu kosu, oblačenje u haljinu od mesa, zato imamo upće ideja influencera kao nekakve persone koja može mobilizirati masu jednom objavom.

Problem nije u obrvama. Problem je u lakoći i brzini kojom se na internetu diseminiraju trendovi jer su neki istom linijom ranije spomenute “normalizacije” postali nešto općeprihvaćeno i svakodnevno, a po mojem skromnom mišljenju to nikako ne bi smjeli biti. Prije 5 godina nitko živ ne bi išao puniti usne hijaluronom, osim onih koji stvarno imaju jako tanke usne i jako veliki kompleks oko istih, a nakon Kylie Jenner svaka cura s prvom plaćom razmišlja da pola ostavi doktoru jer joj je baš presudno u životu da ima još veća usta. Ikone su nam osobe koje to prve naprave i koje uspiju zaluditi dovoljno ljudi da rade to isto. Ne slično, nego IDENTIČNO i bez imalo promišljanja. Sve više i više izgledamo isto. Sve više i više razmišljamo isto. Osobni stil? Što je to? Osobni stav? Što je to?

I tu dolazimo do posljednjeg dijela: eksploatacije. Zbog zasićenosti informacijama koje se izmjenjuju tako brzo i dinamično, te zbog manjka vremena, došlo je do toga da nitko ne propituje ništa, pa tako niti ponekad sulude trendove, i tu se stvara prekrasan prostor za mass market iskorištavanje. Eksploatira se pritisak na žene da izgledaju, misle i konverziraju na određen način (‘kao žene’, po nekom zamišljenom ženskom principu). Eksploatira se ideja da smo u konstantnoj utrci sa svima oko sebe i da u svakom trenutku moramo biti najljepše, najpametnije i najsposobnije. Eksploatira se čak i naša biologija i ideja biološkog sata u kontekstu majčinstva; suočavanje sa starošću koje je kod žena simbolički označeno kao užasno iskustvo.

Nitko ne želi biti ‘manje žena’ zbog činjenice da se jedina u ekipi nisi udala, da jedina ne možeš ostati u drugom stanju, da si najlošije našminkana ili obučena, a zbog svih tih strahova ustvari najviše profitiraju mass market industrije – iste one s početka. Jer one ti mogu ponuditi vrijednost koju drugačije možda ne možeš dobiti. Pa tako možda nemaš djece, ali zato pola plaće možeš ostaviti na nove čizme na petu ili filere. Dapače, ovu iluziju razmjene vrijednosti najbolje simuliraju oni brendovi kojima je marketing toliko jak da može sakriti činjenicu da u biti ne nude ništa vrijedno. Poanta je uvijek u tome da se tebe kao kupca uvjeri kako si iz toga dobila puno. Eksploatacija je manipulacija. Manjkom vremena, manjkom mozga, manjkom želje da staneš i pitaš se: zašto sam kupila set noževa, kad sam samo htjela pojesti pizzu bez grižnje savjesti?

Odgovor je: KUPILA SI TOČNO ONO ŠTO SI HTJELA – pizzu. Ali, dobila si noževe. Mačka u vreći. Jer je na reklami za set noževa glavni akter bila pizza. Sočna, s hrskavom koricom, sirom koji se razvlači valjda pola metra od stola. Mmmmm – prekrasna mirisna pizza. Iz koje se još dimi jer je tek izvađena iz pećnice. Senzualno rezanje pizze. Oh yeah, baby. #slinjenje. Ma mozak mi slini. Dakle, nisi kupila nož nego obećanje pizze. Isto kao kad se Kylie Jenner ruževi prodaju u sekundi. Stara, ne možeš mi reći da su te nijanse tako univerzalno lijepe da im nitko na kugli zemaljskoj ne može odolijeti. Cara Delevingne obrve, Natalia Castellar obrve. Šta ih Mesić nije popularizirao kad su tako #fashion #hautecouture #musthave? Evo, sad znaš.

Written by babushka
Beauty blogger, fitness enthusiast, cat mommy & life adventurer in love with the world.