Imam jedno relativno svježe iskustvo s vlastitom kožom koje je potpuno revolucionariziralo moj pogled na SPF i ideju (ne)zaštićene izloženosti sunčevim zrakama, pa me to i motiviralo da napišem današnji post. Ali, prije toga ćete morati pročitati moju priču o crvenilu, svrbežu i ljuskavosti kože koja s prekidima traje već pune 2 godine i kojoj sam tek nedavno našla pravi uzrok.

Ukoliko pratite moj blog već dosta dugo, vjerojatno znate da sam se i prije 2 godine borila s pojavom crvenila i sitnih “suhih” prištića na obrazima koje nikako nisam mogla potpuno riješiti. Malo bi se stanje pogoršalo, pa bi se popravilo. Pa bi nestalo, pa bi se preko noći opet javilo, i tako me godinama izluđivalo gotovo bez prestanka. Mislila sam da se radi o hrani (i neke stvari mi uistinu smetaju za kožu, ali ne na ovaj način), mislila sam da se radi o nekoj kozmetici, mislila sam da se radi o zraku, o jastučnici, o svetom Petru – pa opet nikako nisam mogla dovesti lice kompletno u red.

Da skratim jako dugu priču, nakon brojnih odlazaka raznim dermatolozima koji su redom svaki put postavljali drugačije dijagnoze, vremenom i vrlo dugotrajnim istraživanjem, samostalno sam došla do ideje da me možda muči jedan oblik seboroičnog dermatitisa. Razlog zašto sam posumnjala upravo na to je taj što su mi se problemi, premda u atipičnoj manifestaciji, istovremeno javljali na  vlastištu i na nekim dijelovima lica. I to je razlog zašto danas s vama dijelim svoju priču: vjerujem da od seboreje pati PUNO više ljudi nego što mislimo, i mislim da ova bolest često prolazi “ispod radara” jer se ne pojavljuje u klasičnoj morfologiji, s klasičnom distribucijom upaljenih područja na licu.

Ovu je dijagnozu bilo tako teško postaviti zato što se meni dermatitis ne pojavljuje na klasičnim dijelovima T zone nego na vanjskim dijelovima lica, uz liniju kose, primjerice na periorbitalnom području između ruba kose i obrve, koje se zatim u obliku slova C proteže dolje prema obrazima. Kao što sam već spomenula, pojava seboroičnog dermatitisa kod mene je također drugačija od “tipičnog”: umjesto velikih ljuski (koje podsjećaju na perut) oko nosa i između obrva te crvenila, moj dermatitis karakteriziraju supersitne suhe ljuskice koje trenutačno uspješno držim pod kontrolom korištenjem eksfolijanta 2X tjedno i izbjegavanjem lužnatih proizvoda (npr. čistilica na bazi sapuna). Te sitne ljuskice nikada nisu bile jako vidljive, ali bi postale značajno vidljivije ukoliko bih noktom zagrebala kožu. Oduvijek sam mislila da je to dehidracija, ali kad sam isprobala tisuću seruma za hidrataciju, i nijedan nije riješio problem, počela sam sumnjati da se radi o nečem drugom. I bila sam u pravu.

(Napomena: nijedna od slika iznad nije moje vlasništvo, već služe kao ilustracija da shvatite da seboreja ima više tipova manifestacija). 🙂

Razlog zašto su dermatolozi još prije 2 godine neispravno mislili da se kod mene radi o rozaceji je bio taj što mi se lice ponekad znalo jače zacrveniti i djelovati onako “blotchy”, odnosno nejednako crveno. Ono što je manje poznato je da crvenilo na obrazima (bez prisutnosti na čelu i oko nosa) ne znači nužno da se radi o rozaceji, već isto karakterizira i seboreju. Naime, crvenilo se kod mene javlja kao inflamatorni odgovor na bilo kakvu iritaciju – npr. kad grublje koristim ručnik na licu, kad koristim proizvode na bazi alkohola, kad se oznojim u licu, kad se emotivno uznemirim itd.

S vremena na vrijeme bi mi se seboreja smirila, a ja nisam imala pojma zašto ni kako, samo sam bila sretna što je tome tako i nadala se da se bolest neće vratiti. Danas mi je jasno zašto sam imala povremene periode remisije: ne znajući da to radim, provodila sam neke postupke koji su pod kontrolom držali uzročnika seboreje – Malasseziu, gljivicu koja prirodno živi na koži čovjeka, ali koja se lako može razmnožiti i tada na koži izaziva upalni proces – dermatitis, “podgrijan” sebumom kojom se Malassezia hrani (zato se zove seboroični dermatitis).

Ovo su bili moji simptomi:
– površinsko ljuskanje kože bez osjećaja da sam zapravo dehidrirana ili isušena u licu
– pojačano lučenje sebuma i istovremeni površinski osjećaj dubinske nenahranjenosti kože,
– osjećaj površinskog “filma” sebuma i mrtvih stanica kojeg biste trebali svaku večer manualno odstraniti, npr. istrljati ručnikom ili blazinicom;
– povremeno peckav svrbež popraćen nejednakim crvenilom;
– površinski folikulitis (klasteri sitnih “suhih” prištića ili prištića koji imaju bijeli vrh, ali su samo površinski upaljeni).

Posumnjala sam: je li moguće da se radi o seboreji, iako nemam klasičnu distribuciju seboreje dužinom T zone? Obzirom da za seboreju nema nikakvog konkretnog lijeka već se terapija svodi na pronalazak odgovarajućih proizvoda i držanje stanja pod kontrolom, bilo mi je glupo opet odlaziti kod nekog drugog dermatologa samo po dijagnozu pa sam počela podrobnije čitati kako si mogu pomoći. I tu mi je sve “sjelo” na mjesto: pa ja fakat već duže vrijeme imam seboreju!

Dvije stvari potiču nastanak Malassezije: stres, te uzimanje lijekova poput antibiotika i pilula, odnosno sve što vam efektivno skrši imunitet. Meni se seboreja prvi put aktivirala nekoliko mjeseci nakon što mi je preminuo tata (a tada sam i radila posao koji mi je stvarao veliki stres). Istovremeno sam bila i na pilulama. Sjetila sam se da je moj tata također dobio tešku seboreju vlasišta i lica kad je bio na kemoterapiji, a do tada nije nikada imao problem s kožom, zbog čega sam pomislila da vjerojatno postoji genetska komponenta koja me predisponira za razvoj seboreje (kasnije sam se sjetila da i moj brat ima iste probleme s vlasištem).

S druge strane, meni se seboreja nikada nije ful razbuktala, do točke gdje bih tražila npr. kortikosteroide za nju, i mislim da je to zbog nekoliko faktora koje sam slučajno primjenjivala istovremeno, ne znajući da time zapravo sprječavam pogoršanje seboreje. Nekoliko stvari koje djeluju protiv Malassezije su kiseli pH proizvoda koje topički aplicirate (npr. eksfolijanti), sastojci poput cink piritiona i pirokton olamina (sastavni dio šampona protiv peruti), dovoljno vitamina D3, oralno uzimanje probiotika koje vraćaju ravnotežu crijevnoj flori i izbjegavanje mliječnih proizvoda, kao i proizvoda sa jednostavnim šećerima.

U glavi sam pokušala rekreirati periode kad sam sve ovo primjenjivala, odnosno kad sam se ISTOVREMENO tako hranila, uzimala suplemente i navedene preparate, i tada mi je kliknulo: bez sumnje, najbolju sam kožu imala ljeti (zbog vitamina D), dok sam pokušavala jesti low carb i izbjegavati mliječne proizvode; dok sam koristila eksfolijante i povremeno oprala kosu Fitovalom protiv peruti (kojeg sam btw. mrzila i jedva čekala potrošit, ali očito mi je pomogao za seboreju). Doslovce nisam mogla vjerovati kad su mi se točkice, nakon godina razmišljanja, konačno povezale. Sjetila sam se, također, koliko mi je koža bila dobra dok sam prije godinu i pol bila u Barceloni, i po cijele dane hodala po suncu bez SPF-a jer sam ga zaboravila doma. To je bio prvi put u cijeloj 2015. da mi je koža izgledal bolje (a bio je već kolovoz). Je li moguće da je to taj famozni D? Je li moguće da je to missing link u ozdravljenju moje kože?

Malo sam se zamislila. Već nekoliko godina panično se skrivam od sunca, od danje svjetlosti općenito, jer mi se u glavu zavukla ideja da sunce znači preuranjene bore, rak kože, da mi je koža pretanka za sunce itd. Ne izađem van niti u dućan preko puta zgrade bez SPF-a. Nikada niti na tren nisam posumnjala da je SPF nužan kao zaštita kože, ali treba li mi baš svake sekunde izloženosti danjem svjetlu? Radi li panika zbog sunca više štete nego koristi mojoj koži?

Da skratim, već neko vrijeme svakodnevno sjedim 15 minuta na balkonu bez SPF-a. Uzmem kavu i uživam, hvala Bogu vani je sad toplo i stvarno lijepo. Sjedim na indirektnom sunčevom svjetlu, naravno da ne bih otišla na plažu bez SPF-a i ne zagovaram da ne koristite SPF, već samo prenosim što ja trenutačno radim i što mi zasad pomaže. Kažu da je tih 15 minuta u hladu našem tijelu dovoljno za zdravu apsorpciju vitamina D. Dodatno, dnevno uzmem dječju dozu vitamina D3 kao suplement, ne želim pretjerivati.

Uzmem i probiotik i omegu 3. Povremeno i cink. Eksfolijante sam svela na 2 puta tjedno pa nema panike da ne smijem sjest bez faktora u hlad, a ostalo vrijeme ih koristim tako da ih miješam s vodom pola – pola i apliciram na lice. Tako blago “zakiselim” kožu (odnosno, vratim je na zdravi pH jer je pH naše kože između 4 i 5.5), bez straha da ću je previše ispilingirati jer Malassezia mrzi kiseli pH. Koristim nježne proizvode koji reduciraju lučenje sebuma i zasićuju kožu antioksidansima, poput niacinamida i vitamina C u obliku sodium ascorbyl phosphata. Izbjegavam ulja u proizvodima jer hrane Malasseziju: ustvari, shvatila sam da mi zato ulja nikada nisu odgovarala na licu, koža mi se od njih jednostavno crvenila, kao da je iritirana, a to je očito bila Malassezija. Dapače, shvatila sam da me i vlastiti sebum, ukoliko oksidira na zraku, nakon nekog vremena počne iritirati i “svrbiti” pa su mi antioksidansi u proizvodima izuzetno bitni (sprječavaju oksidaciju sebuma).

I koža mi doslovno već dugo nije izgledala bolje: nema ljuskica, koža djeluje glatko i pročišćeno, crvenilo se izuzetno rijetko javlja. Ne kažem da je ovo univerzalni recept: kažem samo da je sada ovo moj režim i da vidim vrlo pozitivne rezultate, ali svakako ću vas izvjestiti kroz koji mjesec kako funkcioniraju stvari (nadam se odlično jer bi ovo bilo jedno vrlo jednostavno rješenje za mene). Držite mi fige i svakako podijelite svoje savjete u komentarima, ukoliko i sami bolujete od seboreje.

Written by babushka
Beauty blogger, fitness enthusiast, cat mommy & life adventurer in love with the world.